Ali stotinu metara poslije, nakon što pređoh viseći most, s lijeve strane ne mogu da ne uočim vrijedne radnike našeg nam dragog javnog komunalnog preduzeća. Ali šta rade ti radnici ? Čiste ulicu ? Peru ulicu ? Mah ne, ti isti radnici iskopavaju, ili kako se to stručno kaže “frezaju” cvijeće, ono isto cvijeće koje su posadili prije dvije sedmice.
I onda sam sebi postavim pitanje. Ko je ovdje lud ? Da li onaj što testeriše dječija igrališta ili ovaj što dva puta u dvije sedmice, sadi pa vadi, sadi pa vadi ? Ili pak ja, koji umjesto da sam robot, i samo prođem pored toga svega, ipak to sve uočim, i tek onda shvatim, da onaj gore “umjetnik” ustvari nije ništa gori, ni od ovog što sadi pa vadi, a ni taj što sadi pa vadi nije ništa kriv, jer ima nekog da mu to zada da on kao već gore navedeni robot to izvrši i tako svom nadređenom pomogne da obrne još malo para preko cvijeća, i tako ustvari shvatim, da onaj “umjetnik”, pošto nikome nije nadređeni i ne može tako lako da obrne pare, obrće ih na sebi najlakši način.
I na kraju cijele ove priče shvatih da sam ja najveći nagativac u cijeloj priči, jer nisam dio mase robota koja prolazi, gleda i šuti, do isteka svog roka trajanja ili do trenutka kada se baterije istroše.
Robot grada Zenice (podaci poznati redakciji ZB)