Saobraćajna nekultura na GGM-u
Prva fotografija je je napravljena kao kolaž fotografija nastalih u ukupnom intervalu od 20 minuta. Čak deset puta vozači su od 08:10-08:30 napravili sporno skretanje, ugrozivši sebe i druge. To daje kompletnu sliku koliko naši vozači ne žele da poštuju saobraćajne znakove i zašto nam se dešava toliko nesreća, kaže naš posjetilac koji nam je poslao fotografije.
Svako nam je preči od nas samih
Kad Milorad Dodik nešto izjavi, nešto što smo do sada čuli milion puta, svi u BiH su opet na nogama; facebook, twitter i portaliski forumi su po ko zna koji put preplavljeni govorom mržnje i raznoraznim reakcijama, dok se istovremeno, onako u duhu predizborne kampanje, žurno i gusto zbijaju redovi, a ljudi po etničkoj pripadnosti vješto guraju u etničle torove.
Kada se vehabije ili četnici hapse zbog osnovane sumnje da se pripremaju napasti “one druge” i na taj način narušiti teško stečeni mir i živote svih onih kojima nije do rata, svi aktivni korisnici društvenih mreža opet i bez izuzetka imaju mišljenja i veoma jasne i grlate stavove o Gazi, Dodiku, vehabijama, četnicima, Ukrajini i sl.
Amarova poruka babi Hajrudinu
Društvenim mrežama kruži post koji je napisao Amar, sin poginulog rudara Hajrudina Bradarca. Post koji je prepun emocija mnogima je izmamio suze na lice.
Šta smo uradili dok su bili živi
Dok su naši mrtvi bili živi, mogao je poslodavac štedjeti na mjerama sigurnosti, mogli su rudarski kopovi biti nesigurni preko svake mjere, mogle su rudarske familije biti bez ljekova, rudarska djeca bez udžbenika i toplih cipela, ali budite sigurni: mi ćemo naše mrtve oplakati kako dolikuje
Rudara se sjetimo kad poginu
Jeste li i vi, u djetinjstvu, kada je vaš svijet još bio mlad i u njemu rasle zablude, one koje su činile floru i faunu Rajskog vrta, zablude kojima dugujemo predstavu o čistoti i nevinosti svijeta, jeste li, kažem, i vi vjerovali da u stvarima postoje mala bića koja ih pokreću? Šta bi drugo moglo pokretati, pa recimo - sat, ako ne patuljci koji skakuću po njegovim zupčanicima i uz zvuke Čajkovskog nose i guraju vrijeme sâmo? Znate o čemu pričam: živopisna, slatka bića, kao u onom crtanom filmu o malim obućarima koji uz savršenu koreografiju udruženog rada, opravljaju cipele i uče djecu da je rad nešto lijepo i plemenito.
Priča rudara: trbuhom za kruhom
Jamu Raspotočje prvi put sam posjetio 1992. godine sa svojim ocem koji je več radio tu na tom pogonu. Imao sam 12 godina i jedan dan sam sa njim otišao u posjetu rudniku da mi pokaže gdje radi i kako to sve izgleda. Naravno, u tom trenutku nisam smio ja kao dijete ulaziti u jamu ali meni je i sam pogled u okno jame bio dovoljan. Tada, gledajući tim očima i razmišljajući kao dvanestogodišnjak govorio sam da ja tu nikad neću sići.
Oči rudara
Pred ulazom u okno Raspotočje vladala je teška, sumorna tišina. A stotine ljudi je bilo pred njom. Porodice 34 rudara, koji su dan ranije sišli u jamu po kruh od sedam kora, nijemo su čekale pred oknom da ih nakon 20 sati, koliko su nakon gorskog udara proveli u grobnici pod zemljom, izvuku na površinu. Čuo se samo šušanj pohabanih cipela, kotrljanje suza niz usahle obraze i prigušeni jecaji. Ni novinari, čitava armija njih, kao da nisu bili živi: kamermani su tiho nosili teške stalke za kamere, fotoreporteri su se trudili da prebučno ne škljocaju aparatima, reporteri su šapatom slali izvještaje u redakcije…Svi kao da su plašili da će svojim pokretima pomjeriti tle i ponovo potresti rudare, zbijene u mišju rupu, dolje pet stotina metara pod zemljom.
Ponosan sam što sam rudar
U Rudniku mrkog uglja Breza radim od svoje dvadesete godine, a rođen sam 1982. Trenutno obavljam poslove Smjenskog nadzornika ventilacije. Moj radni dan počinje od ranog jutra, od šest sati, jer na posao dolazim prije ostalih da bih obukao radno odijelo, stavio rudarski šljem i dobio zaduženja poslova koje moram prenijeti radnicima. Već sa samim buđenjem počinje kako moja, tako i briga mojih najbližih, a posebno u zadnje vrijeme, otkako se stalno dešavaju nesreće u rudnicima (kako u Brezi, tako i u ostalima).
Prikupljanje poena na tragediji
Bio je to još jedan četvrtak koji provodim u tuđini. Izvršavam obaveze koje mi je život nametnuo. Često u misli svrati moja Bosna, moja Zenica, moje Vrselje. Pojavi se u mislima, stegne u grudima i krene prema očima kao da su one jedini izlaz tom osječaju nostalgije. Taj četvrtak se nije razlikovao od ostalih dana... A onda, u popodnevnim satima za oko mi zapade naslov "Zemljotres u Zenici".
