Pred ulazom u okno Raspotočje vladala je teška, sumorna tišina. A stotine ljudi je bilo pred njom. Porodice 34 rudara, koji su dan ranije sišli u jamu po kruh od sedam kora, nijemo su čekale pred oknom da ih nakon 20 sati, koliko su nakon gorskog udara proveli u grobnici pod zemljom, izvuku na površinu. Čuo se samo šušanj pohabanih cipela, kotrljanje suza niz usahle obraze i prigušeni jecaji. Ni novinari, čitava armija njih, kao da nisu bili živi: kamermani su tiho nosili teške stalke za kamere, fotoreporteri su se trudili da prebučno ne škljocaju aparatima, reporteri su šapatom slali izvještaje u redakcije…Svi kao da su plašili da će svojim pokretima pomjeriti tle i ponovo potresti rudare, zbijene u mišju rupu, dolje pet stotina metara pod zemljom.