Nasuprot Thompsonu, Dubioza izgleda i zvuči kao svjetski relevantan sastav koji znalački umrežuje svu silu utjecaja, a bosanske i balkanske probleme podiže na razinu globalnog zeitgeista i odnosa desnih i lijevih snaga, kapitala i rada. Tamo gdje Thompson uspijeva promaštiti i temu i metu i poantu, Dubioza u neuralgične točke i apsurde suvremenog društva, od Bosne do Amerike, ubada precizno poput mačevaoca floretom.
Od Bosne do Amerike fascinantno je rastegnuta i zvučna slika novog albuma Dubioze koji i opet možete legalno besplatno downloadati, što Thompson svojim poklonicima nikako nije spreman priuštiti.
Nije više Dubioza samo balkanska verzija Asian Dub Foundationa i Fundamentala, mada je to bilo jasno i na “5 do 12”, nego stilski i tehnički izuzetno potkovan bend koji genijalno uspijeva u jedan osobeni stil zgužvati ska, reggae, dub, punk, drum’n’bass, dixieland jazz, rock, blues, hip hop, balkanske etno motive koji ovdje ne služe kao jeftina i providna poigravanja s narodnjacima nego kao sjajne i iskričave transžanrovske i multikulturalne mutacije.
Dubioza kolektiv, premda to svijet ne zna, stasao je u jedan od globalno najzanimljivijih političkih bendova kad govorimo o sociopolitičkim analizama i hibridima stilova s raznih strana svijeta, pri čemu mi imamo to zadovoljstvo da savršeno razumijemo sve finese njihove lirike i briljantne dosjetke poput rabljenja refrena “Krivo je more”, što u verziji Dubioze zvuči jednako atraktivno kao i “Dijete u vremenu” Leta 3.
Teško je odoljeti citiranju duhovitih i pametnih opservacija koje izdržavaju opetovana slušanja, a ne tek jednokratnu uporabu, no kako je “Apsurdistan” dostupan kroz besplatan downloading, suzdržat ću se od toga. Samo ću reći kako mi je žao što nisam autor nekih od stihova s novog albuma Dubioze kojim je ovaj bend uspio prožvakati i ispljunuti istinu o sadašnjem trenutku u kojem se koprcaju Bosna i Balkan, EU i svijet, demokracija i kapitalizam, politika i ekonomija.
Umjesto skanidavizacije ovdašnjih društava, dočekali smo “apsurdistanizaciju”, podjednako efektno simboliziranu naslovnicom omota s parafrazom grbova balkanskih banana-država, bivših i sadašnjih sistema. Dubioza pravilno detektira kako ugasnuće industrije, gubitak radničke i osiromašenje srednje klase, nije samo maslo desnice nego i blairovski jalove i kržljave ljevice.
To je, uz suprotstavljanje ksenofobiji, vjerskom fanatizmu i fašizmu - lokalno i globalno - glavni kontekst “Apsurdistana” koji bi mogao biti razumljiv i pokojnom Joeu Strummeru i živućem Jelli Biafri kojeg bi Dubioza što prije trebala pozvati na zajedničku balkansku turneju i autorsko-izvođačku kolaboraciju.
Naime, tematika “Apsurdistana”, kao i “Mein Kapitala” Damira Avdića, iako su njegove pjesme osmišljene, odsvirane te ispričane na različit način, uvelike nadilazi balkanske gudure. Pri tome, Avdić se doima poput revolveraša koji se mora sam obračunati s bandom balkanskih i svjetskih razbojnika, a Dubioza poput kohorte koja na izrazito veseo i hitoidan način može obraditi bilo koju sumornu temu, ako treba i uz pomoć Lucića i Dežulovića u “K. P. Domu”, odnosno Hladnog piva i Atheist Rapa u odjavnoj “Ja sjećam se”, obradi jednostavne, ali i misaone skladbe KUD Idijota iz kasnih 90-ih. To sjećanje na pokojnog Tustu i nikad pokorene KUD Idijote prekrasna je završnica jednog velikog, bitnog, pomno konstruiranog i znalački izvedenog albuma kojim je Dubioza nadvisila posljednje radove Pušenja, Piva, TBF-a, Ede Maajke, Generala Wooa, S.A.R.S.-a i drugih regionalnih portretista tranzicije na Balkanu.
