U haremu Potočke džamije u petak, uoči akšama, ispod tendi, čekali su stolovi puni voća, sokova i kolača. Neobično a kako bi moglo drugačije i biti jer se hadži-Amir Ismić uvijek potrudi da to bude nešto novo, izazivalo je ibret kod džematlija. Domaćin Osman-Čelebijine ili jednostavno Potočke džamije efendija Fahir hfz. Arnaut, uoči samog klanjanja akšam namaza, kako ne bi bilo nepoznanica, obznanio je ovo prijatno inenađenje „batonaca“ i najavio gosta koji će održati prigodnu besjedu za ovu priliku, profesora Mustafu Spahića-Mujkija. Ovo Mujki baška, jer sam stojeći pored profesora čuo kako ga svi „batonci“ oslovljavaju Mujki, izražavajući tu sebi svojstvenu bliskost sa čovjekom koga neizmjerno cijene i vole.
Amir Ismić, baklja koja već dugi niz godina obasjava put dobra, put druženja i samopomoći kakva je, nažalost, često potrebna ratnicima koji su iz rata izašli sa teškim invaliditetom, kao što je i on sam, otvorio je ovo, kako ga nazva bajramsko druženje. On, iako omiljen među članovima kluba, nije govorio puno, i ne treba, njega krase djela. Ono što je priredio u ovom prekrasnom ambijentu harema Potočke džamije, ispod zvijezda, ozarilo je lica svih prisutnih. Radost trenutka nije se dala sakriti.
U svome obraćanju profesor Mustafa Spahić, najavio je sociološku temu, u čemu mu nema premca, važnost jedinstva, važnost zajednice, važnost međusobnog poštivanja i spremnosti na oprost. Svoje tvrdnje potkrijepio je primjerima iz života Poslnika Muhameda s.a.w.s. Obraćajući se gazijama, kako ih nazva a uistinu to jesu, nametnuo je potrebu čitanja, učenja, koju muslimani često izbjegavaju i padaju u smutnju, bivaju zbunjeni dešavanjima koja ih okružuju.Pomenuo je i pitanje Gaze, stradanje muslimana, samo i samo zato što su muslimani, na očigled cijeloga svijeta pa i onog muslimanskog.
Dok je govorio o stradanju djece Palestine, o stradanju majki koje u svojim stomacima nose djecu, glas mu je zadrhtao, onako kako to samo čovjek osjeća i pribojavao sam se da neće nastaviti. Onda je, vraćajući se prisutnima, rekao kako je nasušna potreba ovakvih druženja, lijepog muhabeta, razmjena mišljenja, učvršćivaje postojećih veza i poznanstava i prenošenja istine o jednom golorukom narodu, njegovim herojima koji su stali pred naoružanu silu, (tada četvrta u Evropi), branili i odbranili svoj prag, svoju Bosnu i Hercegovinu. Naglasio je potrebu učenja kako bi se moglo prenijeti na mlađe generacije, da je protekli rat bio deseti genocid nad Bošnjacima, i da se to stalno i iznova mora ponavljati.Ne krijući radost što je, kako reče imao čast da bude gost ovih dragih ljudi iz „Batona“ ali i džemata Potočke džamije, ispričao je kada je dobio poziv za gostovanje, da je rekao:“ Ovakva se prilika ne odbija.“
Saborci „Batonove baklje“ tražili su da im se ponovo obrati, Hadži-Amir Ismić. On je istakao, kako je ovo nakon bezbroj druženja u prostorijama kluba, jedan novi način a to je obilazak džemata u Zenici, druženja sa džematlijama i saborcima. Najavio je niz aktivnosti koje slijede a to je rafting-roštiljijada za članove kluba „Baton“ sa rafting klubom „Bosna“ kako bi ratnici i osobe sa invaliditetom, spoznali koje su to njihove mogućnosti u ovom sportu na vodi. Najavio je porodičnu posjetu Goraždu. Dalje je spomenuo, kako se vode pregovori sa agencijom oko odlaska na Umru. Njegova priča samo potvrđuje da će baklja „Batona“ sijati još dugo na putu koji obećava jednu lijepu priču za ove istinske borce, patriote ali i za sve druge koji se nađu u njihovoj blizini.
Tako moram pomenuti i moj osjećaj gledajući ratnike koji su dali dio svoga tijela za ovu zemlju a koje znam iz toga vremena. Ponovo sam nakon dvadeset godina osjetio onaj fini ponos, onu dragost što sam tu pored njih kao i one nesretne devedesetdruge kada smo isto stajali rame uz rame...
Piše: Said Šteta
