- Štokavsko narječje u osnovi je literarnih jezika koji su postojali u prošlosti, čak i mnogo prije srpskohrvatske standardizacije, naprimjer u Hrvatskoj za vrijeme katoličke protureformacije. Na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu poučavamo studente da ta tri jezika predstavljaju tri standardizirane forme jednog prirodnog jezika nedavno imenovanog neutralnim imenom kao srednjojužnoslavenski dijasistem. Dakle, naš jezik je južnoslavenski koji nije zapadni (kao slovenski) i nije istočni (kao bugarski i makednoski), već je u sredini- kaže Nakaš. Navodi kao bitnu činjenicu da tri jezika imaju u svome temelju jedan te isti dijalekt te da to dovoljno govori o njihovim mogućim lingvističkim razlikama.
- Razlike između srpskog, hrvatskog i bosanskog proizlaze iz standardizacije koja je zasnovana na vlastitoj literarnoj tradiciji svakog od tri naroda. A to praktično znači da se razlike pojavljuju uglavnom na leksičkom i samo donekle na sintaksičkom planu, te da su one neznatne kad je riječ o gramatičkoj strukturi - precizira Nakaš. Na pitanje zašto narodi insistiraju na svojim vlastitim standardima, zašto ne možemo sačuvati jedan standardni jezik za sve, odgovor treba tražiti prije svega u reakciji na etničku nominaciju „srpsko-hrvatskog“ jezika.
- Niko nikada nije bio zadovoljan takvim imenovanjem jezika koje naglašava nacionalno „porijeklo“ jezika, njegovo pripadanje najprije Srbima i zatim Hrvatima, a koje istodobno isključuje Bošnjake i Crnogorce. Osim toga, taj je jezik (srpskohrvatski) u Srbiji imenovan srpskim, u Hrvatskoj hrvatskim, dok je pozicija ostalih bila ta da izaberu jedno od dva imena, unatoč činjenici da je njihova nacionalna tradicija činila dio jezičkog bogatstva srpskohrvatskog jezika (ovdje se treba sjetiti barem balade o Hasanaginici) - kaže Nakaš. Dalje navodi, da ako bismo se pokušali izmaknuti iz naše dvadesetogodišnje magle, vidjeli bismo da su postojale i drugačije perspektive.
- Moglo bi se u tom smislu reći nešto i o bosanskom jeziku: sve zavisi od perspektive, tj. stojimo na različitim tačkama gledišta. Jedni ga posmatraju kao nešto što se nasilu izrodi iz srpskohrvatskog, Fortis ga je vidio kao jedno od dva narječja "ilirskog" jezika (drugo narječje nazvao je primorskim) - pojašnjava Nakaš i dodaje da dio istine koji je možda vidljiv i drugima jeste da kajkavsko narječje po raznim kriterijima može biti posmatrano kao dio srednjojužnoslavenskog dijasistema, ali i kao dio slovenskog, dakle zapadnojužnoslavenskog. Kaže da joj je uvijek bio fascinantan stav Dalibora Brozovića koji je spomenuo da bi središte konvergencije dijalekata moglo biti i na Kupi ili Uni, ali povijest nije htjela tako.
- Da je kojim slučajem tako bilo, tada bismo ovdje imali dva jezika, jedan zapadni slovenačko-kajkavsko-čakavsko-zapadnoštokavski koji bi se protezao vjerovatno do zamišljene granice spojenih tokova Bosne i Neretve, drugi bi bio istočno od Bosne i Neretve, a dosege mu možemo zamisliti u skladu s pretpostavljenom bizantskom moći - kaže Nakaš. Docentica Lejla Nakaš kaže, povodom Dana maternjeg jezika, da škola uvijek učini da taj jezik izglačamo.
- Jezik kojem vas poučava škola, nije istovjetan jeziku koji ste učili od majke ili u svojoj porodici. Kada bi bilo drugačije, standardizacija ne bi ni postojala, u jednom kraju bismo govorili tuj, a u drugom tuder i vjerovatno bismo i dalje mnogo zamjerali jedni drugima na takvim izborima - zaključuje dr. Lejla Nakaš.
