Piše: Marko Tomaš
Život čine obični dani. Nalik su jedan na drugi kao dvije vlati trave na engleskom nogometnom terenu. Čovjek uživa u svakodnevnoj rutini. U odnosu na nju mjeri sve ono što je u životu drugačije i neobično. Kada se taj niz običnih dana prekine naš život može dobiti potpuno drugačiji tijek. A prekinuti ga mogu i stvari koje su naizgled samo sastavni dio običnog dana. Telefonski poziv, na primjer.
A JEDAN POZIV MIJENJA SVE
Jednog ni po čemu posebnog dana, dok sam čekao da se ručak skuha i izležavao se na kauču, potpuno prepušten užitvanju u rutini, zazvonio je telefon. Na displeju sam vidio da zove urednik Žurnala. Ni to nije ništa neobično. Uvijek zove baš u vrijeme kad kuham ručak. No, ovaj put me nije zvao zbog uobičajenih poslova. Zvao je da mi predloži nešto što će za mene, u narednih nekoliko mjeseci, postati prava spisateljska avantura. Predlagao je da radim nešto što nikada u životu nisam radio niti sam sanjao da ću raditi.
Naime, on i njegov prijatelj, došli su na jednu nakladnički sasvim običnu ideju. Ono što je tu ideju činilo ludom jeste da su zaključili da bih ja trebao pisati knjigu koju su namjerili stvoriti. Snebivao sam se i nećkao, ali sam pristao razmisliti o tome. Običan dan je otišao u nepovrat. Misli mi je okupirao izazov za koji nisam bio siguran da sam spreman. Bio sam uznemiren ali i spreman da se dozvolim nagovoriti na rečenu avanturu.
Tu večer uslijedio je drugi poziv. Zvao je urednikov prijatelj, nakladnik. Brzo smo dogovorili sastanak i već naredni dan sjedili smo za istim stolom u klubu Aleksa u Mostaru. Za sat vremena ruke su bile stisnute, a ja sam imao zadatak da u narednih nekoliko mjeseci napišem biografiju Ivice Osima. Tako je jedan obični telefonski poziv skrenuo tijek mog života. Odavno nisam naučio toliko stvari koliko kroz proces rada na toj knjizi, a, prije svega, nikad nisam uradio nešto tjeran isključivo tuđom vjerom u moje mogućnosti.
Ivica Osim, dakako, nije tek običan nogometni trener. On je hodajuća institucija, ikona jednog vremena, vremena drugačijih ljudi, vremena u kojem se budućnost izmaštavala i stvarala, u kojem je budućnost bila ideal, a nije se živjela ovako divljački kako je mi živimo. U djetinjstvu sam mu zamjerao masu stvari.
Naročito činjenicu da u reprezentaciju Jugoslavije nije redovito zvao Seada Kajtaza i Semira Tucu. Tek sam kasnije, kad sam nešto malo bolje počeo razumijevati nogometnu igru shvatio zašto je tome bilo tako. A spletom okolnosti imao sam tu čast i zadovoljstvo da mi sam Ivica Osim objasni kako je on tada vidio nogomet i zbog čega dvojica pomenutih idola iz mog djetinjstva nisu bili standarni igrači reprezentacije.
Osim je stvarao budućnost okupljajući na jedno mjesto igrače koji su mogli odgovoriti zahtjevima nogometa kakav se igrao 90 – ih godina. Zbog toga je nailazio na masu nerazumijevanja u tadašnjim nogometnim forumima. Jedan od rijetkih ljudi koji je Švabi čuvao leđa jer je zajedno s njim radio plan za budućnost bio je Miljan Miljanić.
AUTSAJDER U OVOJ UTAKMICI
Više o tim stvarima pisao sam u knjizi koja će kroz nekoliko dana izaći iz tiska. Pisao sam priču o čovjeku koji ima jednu rijetku sposobnost, a to je da život i svijet uspijeva objasniti kroz nogomet. I zapravo je nevjerojatno koliko se sudbina suvremenog svijeta zrcali kroz nogometnu igru. Zbog toga možda nogomet nije tek najvažnija sporedna stvar na svijetu nego često i najvažnija, veća od života samog kao što metafore stvari uvijek i jesu veće i bitnije od samih stvari.
Opet sam se dao nagovoriti na nešto za što nisam siguran kako bi trebalo izgledati. Sjeo sam za stol, vani južina ljulja grad kao neku brodicu, a ja tipkam pokušavajući napisati priču o priči koju sam već napisao. Najradije bih se sakrio na neko daleko mjesto i pustio knjigu „Utakmice života“ da živi vlastiti život. Čudno je to, kao mali sam sanjario da ću živjeti od nogometa, a na neki posredan način to se i dogodilo.
Pišem grozničave nogometne komentare, a napisao sam i knjigu o jednoj nogometnoj legendi, makar to možda i nije prava riječ, jer nogometnih legendi ima puno, a istinskih nogometnih filozofa je jako malo. A ja sam imao priliku s jednim od njih razgovarati pokušavajući pohvatati niti ne samo njegovog života nego i čistog pristupa životu. Koliko sam u tome uspio ne znam ni sam. Sve se moglo napraviti i potpuno drugačije. Ali neka ovaj tekst posluži kao uvod u kratki feljton koji ćete u narednih par tjedana čitati na Žurnalu. U knjigu su utkane i sve moje dileme i susreti s članovima obitelji Osim.
No, ona ne bi postojala da nije bilo vjere drugih ljudi u mene. I to je jedan bitan dio priče o knjizi „Utakmice života“. Za mene je to bila utakmica u kojoj sam bio potpuni autsajder i nikad neću znati njezin stvarni ishod, barem dok knjiga ne počne živjeti vlastiti život.
Za knjigu je bitno i da su je, kako bi to rekao Leonard Cohen, članovi obitelji Osim „dobroćudno odobrili“. A za mene je bitno da sam napisao jednu poštenu priču, s moje strane potpuno iskrenu, priču o čovjeku koji i nas čini boljim ljudima, o jednom od onih koji je imao najteži zadatak na svijetu, a to je donositi radost običnim ljudima, onima koje tuđi uspjesi pomažu izgurati još jedan dan na ovoj turobnoj planeti.
KNJIGU SU VEĆ PROČITALI I OVAKO O NJOJ NAPISALI:
Selvedin Avdić: Simbol nestalog doba
Knjiga Utakmice života prva je autorizirana biografija Švabe, Straussa s Grbavice, Senseia, posljednjeg jugoslavenskog predsjednika, nogometaša, trenera, selektora, nogometnog mudraca Ivice Osima.
U knjizi Utakmice života pratimo najveće pobjede i poraze Ivice Osima - na travi ili u životu, u slučaju Ivice Osima sasvim je svejedno. Marko Tomaš nas samouvjereno vodi na putovanje od Grbavice, preko Japana, Austrije i nazad do Sarajeva, samo s jednim ciljem - da dokaže istinitost tvrdnje Billa Shanklyja: "Mnogi kažu da je nogomet pitanje života i smrti. Ne slažem se s njima. Nogomet je puno više od toga."
Utakmice života dragocjena je knjiga o živom simbolu doba koje je zauvijek nestalo.
Mehmed Begić: Trčao sam za ovom loptom
Za nekoga ko je fudbal ostavio iza sebe još krajem osnovne škole, shvativši da vucaranje za loptom, kao ni imitiranje Brucea Leeja, definitivno ne vodi nigdje, niti je pusta sjena svijeta koji stvara muzika, Utakmice života Marka Tomaša najprirodniji je povratak na ostavljene travnate i betonske terene djetinjstva, obilježene golovima bezbrižnosti i svemogućim snovima.
Savršenstvo lakoće Markova pripovijedanja, majstorska okončavanja poglavlja, rokenrol i poezija kad ih se najmanje očekuje, u ovoj odi Ivici Osimu osvojili su me na prepad. Nisam imao šanse. Lopta ove knjige magična je; trčao sam za njom odavde do Japana, i nazad. Osim i Tomaš su mađioničari svojih zanata.
Predrag Lucić: Ova lopta je pogodila čitavog Osima
Ivica Osim Švabo nije mogao dobiti osimovskijeg biografa od Marka Tomaša, jer samo takav pjesnik može u jednu jedinu rečenicu smjestiti svu životnu zaigranost Straussa s Grbavice.
Ta Tomaševa rečenica, ta njegova lopta kojom je na pomoćnom terenu Željina stadiona pogodio čitavog Osima, glasi: " Nakon 72 godine života, sudjelovanja na Olimpijadi i Mundijalu, nakon igračke karijere u Francuskoj i Nizozemskoj, nakon treniranja, izborništva, svjetske slave i moždanog udara, Ivica Osim je i dalje s jednakom strašću gledao trening na mjestu otkuda se otisnuo u veliki nogometni svijet."
A sada je pročitajte još jednom, ali polako, kao što se gledaju ponovljene snimke majstorskih poteza na utakmicama života.
