Radeći “Pismo iz 1920.” kao autorski projekt za polazište nisam uzeo nikakav dramski tekst, nego je predstava nastajala kroz istraživanje različite dokumentarne građe. U jednom trenutku sam otkrio i spomenutu monodramu. Nastala tijekom rata, ona je s ove vremenske distance sjajan dokument jednog vremena u kojem ratnohuškačka retorika eksploatira patnju i negativne sentimente napaćenog bosanskog naroda. “Godine prevare” Hadžihafizbegović završava sljedećim pozivom: “Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom, da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela...”

Pozivamo sva tri konstitutivna naroda da oružanim putem riješe nesuglasice koje u proteklih šesanaest godina nisu uspjeli riješiti političkim putem. Prijavite se u najbliži regrutni centar koji se nalazi na adresi Trg BiH 3! Zadužite svoje oružje! 30. septembra nastavljamo tamo gdje smo stali prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
(Iz predstave "Pismo iz 1920.")

Navedeni završetak, kao i cijela monodrama u predstavi su dovedeni u kontekst današnjeg društvenog realiteta Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu glumci postavljaju pitanje na kojim temeljima počiva današnji suživot njezina tri konstitutivna naroda, je li se proces pomirenja doista dogodio, je li uopće moguć i pod kojim uvjetima. Na istom mjestu glumci postavljaju i pitanje je li, nakon ostrašćenog Hadžihafibegovićevog govora i kletve koju baca na one koji bi nakon svega što se u Bosni dogodilo možda mogli oprostiti, njegov trenutni angažman na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, s posebnim naglaskom na Beograd, moguće promatrati kao iskrenu gestu praštanja i pomirenja.

Iako predstavu nije pogledao, gospodin Hadžihafizbegović je najprije zahtijevao da monodramu i bilo kakvo spominjanje njega izbacim. Odgovorio sam mu da to ne dolazi u obzir jer je riječ o tipu projekta i teatra u kojem govorimo, između ostalog, i o živim, realnim osobama u kontekstu njihovog javnog djelovanja. A monodrama “Godine prevare”, kao i trenutni Hadžihafizbegovićevi angažmani su upravo to. Nakon toga je postavio pitanje tko još uz mene stoji iza ovoga, aludirajući da iza ovakvog nečega ne mogu stajati samo umjetnički razlozi, već se vjerojatno mora naći i netko od njegovih političkih oponenata. Odgovorio sam da sam isključivi autor projekta ja i da je izbor dokumentarne građe, također, isključivo moj. Onda je gospodin Hadžihafizbegović otvoreno zaprijetio da će upasti na sarajevsku premijeru predstave koja će se dogoditi u okviru Internacionalnog festivala MESS i koja je zakazana za 9. oktobar. Rekao je da će se popeti na scenu i odgovoriti glumcima na spominjanje njegovog lika i djela. Pokušao sam mu ponovno objasniti da je riječ o predstavi koja ne polazi od takvog tipa gledateljske participacije i da bi to bio grub, u svakom slučaju neumjetnički atak na njezinu formu i sadržaj.

Na kraju mi je gospodin Hadžihafizbegović rekao ono zbog čega sam i odlučio napisati ovaj tekst. Rekao mi je da se ne osjeća dobro i zaprijetio da će on sada morati napraviti neke stvari da se i ja ne osjećam dobro. Ne ulazim u to što će gospodin Hadžihafizbegović konkretno napraviti, a zbog čega se ja neću osjećati dobro, ali želim širu javnost upoznati s njegovom namjerom. Cijeli taj telefonski razgovor pokazao mi je da taj bivši kantonalni ministar kulture, dobroćudno lice s reklame za mobilne telefone, nekadašnji pripadnik HVO-a i Armije BiH, slavljenik na čijem rođendanu se okupilo 300 uzvanika iz cijele bivše Jugoslavije, bivši član Stranke reformskih snaga i aktualni član Stranke demokratske akcije, ima još jedno lice. To je lice koje neodređenom prijetnjom pokušava napraviti pritisak i umjetničku cenzuru. Istu stvar je, ako se gospodin Hadžihafizbegović sjeća, 2008. pokušao napraviti ravnatelj Splitskog ljeta Milan Štrljić.

OLIVER FRLJIĆ ZA E-NOVINE