- Pomagali smo joj koliko se moglo. Pokušavali da je odviknemo od zla, znate na šta mislim, droge. Znamo da je prodala stan koji je dobila u nasljedstvo, ali, je li tim novcem kupila stan u Zenici ili je novac trošila, nikome nije pričala, pa ni nama koji smo mislili da smo joj bliski. Ono što smo svi znali jeste da je u debelim finansijskim problemima i da je često i od mnogih posuđivala novac, iako je mogla živjeti regularno - priča nam A. K., Irmin prijatelj. On nam je potvrdio da se ona oprostila od prijatelja privatnim porukama na Facebooku, u kojima je zamolila da joj “paze da joj sestra nikad ne završi kao ona", te im poručila da joj “ovaj svijet više ne treba".
Nije poznato je li neko na osnovu tih poruka unaprijed obavijestio policiju ili medicinske službe o njenim namjerama, jer policija slučajeve samoubistava tretira kao "privatnost" te podatke o njima ni pod kojim okolnostima ne iznosi u javnost. Nekoliko Irminih prijatelja potvrdilo nam je da nesretna ljubav, studentski problemi ili nešto slično sigurno nisu bili razlog za samoubistvo.
- Još jedan izgubljeni život u anemičnom vremenu kada mladi, bojim se, smisao života ne mogu vidjeti od zavjesa gramzivog neoliberalnog kapitalizma. Naravno, nemoguće je stoprocentno proniknuti u motive mlade Irme kada je odlučila da se odrekne života, da se ovako stravično s njim razračuna priznavši poraz bez borbe, ali svakako da su zahtjevi modernog života, lišeni mehanizma samoodbrane, bili preteški za njena nejaka pleća, pleća koja nisu imala potporu, barem dovoljnu, u društvu oko nje. Ovakvo posezanje za radikalnim mjerama bunta protiv života opominje na najradikalniji način. Problem je u tome što naše društvo vidi i registrira samo ovakve tragične posljedice, a nikada uzroke i simptome vidljive na svakom koraku - kaže sociolog dr. Spahija Kozlić, profesor na Univerzitetu Zenica. On smatra da je ostavljanje javnih i privatnih poruka na društvenim mrežama samo posljedica modernizacije i otuđenja društva, jer je nebitno je li to učinjeno u oproštajnom pismu, SMS-u ili poruci na društvenoj mreži.
- Sredstva komunikacije se mijenjaju, ali suština ostaje. Nikad nismo imali više sredstava za komunikaciju, a manje iskrene komunikacije. Da su njeni prijatelji i rodbina, barem oni koji su primjećivali probleme i promjene, bili odlučniji kad nisu uspjeli u utjecaju na nju, pokušali bi da se umjesto nje obrate institucijama društva. Tu je suština, jer institucije koje bi trebale ovo registrirati ne rade što trebaju. Slično je i s nasiljem u porodici, s drugim sve prisutnijim pojavama, samo se registriraju i publiciraju posljedice, a o uzrocima se govori u "komentarima na svršen čin" - smatra Kozlić.
Njeni prijatelji koji su pristali govoriti o strašnoj smrti Irme kažu da su čak i unutar svojih porodica imali probleme kada su na sve načine pokušavali finansijski pomoći Irmi. Ipak, niko nije ni pokušao slučaj prijaviti nadležnom centru za socijalni rad, medicinskoj instituciji ili policiji. Tome je umnogome kumovao i Irmin način života, na relaciji Tešanj - Zenica - Doboj, čime se izbjegavala vezati za jedno društvo.
