Milorad Potparić (80), koji je prije agresije na BiH bio sudija Višeg suda u Sarajevu, ekskluzivno za "Dnevni avaz" ispričao je slučajeve u kojima su izrečene smrtne kazne strijeljanjem te kako su i gdje izvršene.I on je izrekao četiri smrtne kazne, ali su preinačene u dugogodišnje robije. Na kaznu strijeljanjem, kako je "Avaz" već pisao, osuđeni su Crnogorci Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta zbog ubistva 11- godišnjeg Brune Čalića u februaru 1972. godine u Zenici.
- Da bi neko bio strijeljan, nakon suda koji je izrekao prvostepenu, presudu je morao potvrditi i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, a potom i Savezni sud Jugoslavije. Kada svi sudovi potvrde kaznu, zakazuje se termin kada će biti strijeljani. Osuđeni su bili obavještavani noć prije i imali su pravo na posljednju želju. Kazna se izvršavala u ranu zoru - kazao je Potparić. Prema njegovim saznanjima, Bajčetina posljednja želja bila je da ispuši cigaretu, a Višnjine posljednje riječi su bile: "Sve ću ja vama reći". Neki od osuđenih na smrt imali su, pak, želju da vide nekog od najmilijih.
- Kaznu su izvršavali pripadnici odjeljenja koje je bilo pri unutrašnjim poslovima, i to njih deset. U svakoj drugoj pušci bili su pravi meci, a u ostalim ćorci, ali niko od onih koji su izvršavali kaznu nije znao u kojoj pušci su koji meci. Izvršenju smrtne kazne prisustvovali su sudija kojeg odredi predsjednik suda, tužilac i vještak medicinske struke. Kasnije je zakon izmijenjen pa je strijeljanju morao prisustvovati sudija koji je izrekao smrtnu presudu - pojasnio je naš sagovornik. Osuđenici su strijeljani u objektu koji je izgrađen za vrijeme austrougarske vlasti na lokalitetu Zlatišta na planini Trebević.
- Strijeljani su unutar objekta da se ne čuju hici, a sahranjivani su u neoznačenim grobovima, tako da se ni danas ne zna njihovo posljednje počivalište. Takva odluka da se ne zna gdje su osuđeni na smrt pokopani bila je utemeljena tadašnjim zakonima da bi se izbjeglo stvaranje kulta ličnosti od ubijenog zločinca - ispričao nam je Potparić. Stipo Čalić, otac ubijenog Brune, prema saznanjima našeg sagovornika, navodno je dolazio više puta da, makar kroz špijunku, vidi ženu koja je na svirep način ubila njegovog sina. Stražari mu to nisu dopuštali, a priča se i da je jednom rekao da nema ništa protiv da se Bajčeti smrtna kazna zamijeni zatvorom, ali da za Višnju nema milosti. Bajčeta se pred sudom pokajao za učinjeno djelo, a Pavlović nije nikad.
- Bajčeta i Pavlović pogubljeni su u četiri sata ujutro u avgustu 1973. godine - kazao je Potparić.
Kako je Avaz već pisao, Pavlović i Bajčeta ubili su 11-godišnjeg Brunu Čalića jer je njegov otac Stipo Čalić pri boravku u Crnoj Gori u saobraćajnoj nesreći usmrtio Višnjinog posinka, ali ga je sud oslobodio. Maćeha Višnja Pavlović, željna krvne osvete, otputovala je u Zenicu i predstavila se kao žena koja traži stan za svoga sina upoznavši tom prilikom i Brunu i njegovu majku. Bajčeti je platila tadašnjih 500.000 dinara za ubistvo dječaka. Brunu su namamili na jedno groblje, a Bajčeta ga je s devet uboda nožem usmrtio. Višnjin muž i otac djeteta stradaloga u nesreći Rajko Pavlović osuđen je na 20 godina zatvora. On nije učestvovao u ubistvu, ali je znao šta smjera njegova supruga Višnja. Brunina majka Ankica je još živa i nalazi se u Zenici. No, kako nam je kazala kada smo je posjetili, izjave za medije ne želi više davati jer se svaki put potrese. Osim Brune, nisu imali više djece. Brunin otac umro je prije nekoliko godina. Maćeha je prvo nagovorila supruga da se osvete, a potom, prema riječima nekadašnjeg sudije, platila 500.000 tadašnjih dinara Dragomiru Bajčeti da izvrši krvnu osvetu u Zenici i ubije sina od vozača koji je usmrtio njenog posinka.
- Pavlović i Bajčeta došli su u Zenicu i počeli pratiti kretanje dječaka - kada ide, kada se vraća iz škole, kojim putem ide, kakve su mu navike i smjene u školi. Čak su otišli njegovoj majci na vrata s izgovorom da traže stan. Tokom posjeta Pavlović je čak i milovala dječaka. Kobnog dana Višnja je srela dječaka i zamolila ga da je odvede do groblja blizu škole. Bruno, koji je bio odgojeno dijete, nije ništa sumnjao i poveo je, a na groblju ga je dočekao ubica i izmasakrirao s devet uboda nožem koji je Pavlović prethodno ukrala u jednoj trgovini. Bukvalno ga je preklao, nakon čega su pobjegli - nastavio je priču o ovom slučaju sudija Potparić. Kada je Brunina majka Anka vidjela da njen sin ne dolazi na vrijeme kući, krenula je da ga traži. Ubice je susrela na putu, ali ništa nije posumnjala.
- Pronalaskom tijela dječaka ne samo da je majka doživjela šok nego svi građani bivše Jugoslavije. Višnja Pavlović je uhapšena u Pljevljima u Crnoj Gori 42 sata nakon ubistva, a Bajčeta u jednoj kafani u Nikšiću. Oboje su osuđeni na smrtne kazne strijeljanjem, a Višnjin muž i otac djeteta stradaloga u nesreći Rajko Pavlović osuđen je na 20 godina zatvora. Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta pogubljeni su avgustu 1973. godine - ispričao je Potparić, dodajući da bi Bruno, da je živ, sada imao 53 godine. Vještaka medicinske struke Hamzu Žuju pitali smo zašto je ljekar prije strijeljanja morao pregledati osuđene.
- Kako su tadašnji zakoni nalagali, osuđenik koji je bio bolestan nije mogao biti strijeljan jer se smatralo nehumanim bolesnog čovjeka ubiti. Dakle, prvo su ih morali izliječiti pa tek onda kaznu strijeljanjem izvršiti. Ako su, pak, bili zdravi, nakon strijeljanja vještak medicinske struke je bio tu da konstatira smrt - kazao je Žujo.
gornji fotos: groblje blizu mjesta stradanja Brune Čelića
donji fotos: mjesto strijeljanja i sahrane Bruninih ubica