Našu trgovinsku razmjenu karakteriše velika zavisnost od uvoza energenata (nafta, naftni derivati i plin), hrane, lijekova, mašina i aparata, te vozila i tekstila. S druge strane, najviše izvozimo poluproizvode: bazne metale, drvo i njegove proizvode, električnu energiju, obuću, mašine i aparate i njihove dijelove, te namještaj.

TRGOVINSKI DEFICIT

Trgovinski deficit je u godinama prije finansijske i ekonomske krize (2008.) dostigao i nivo od visokih 42,7% BDP-a. U godinama nakon krize zbog globalno niske potražnje smanjen je obim trgovine, što je dovelo do smanjenja trgovinskog deficita i Bosne i Hercegovine koji je u prethodnoj godini činio 29,7% BDP-a. Pokrivenost izvoza uvozom oscilira oko 50% u svim prethodnim godinama.

U tekućoj godini, za prvih devet mjeseci trgovinski deficit iznosi 5,7 milijardi KM. Od toga, najveći trgovinski deficit se bilježi u razmjeni proizvoda mineralnog porijekla, što se uglavnom odnosi na naftu i naftne derivate 1,39 milijardi KM. U trgovini poljoprivrednim proizvodima i proizvodima prehrambene industrije deficit iznosi 1,5 milijardi KM. Nadalje, veliki deficit se bilježi u trgovini proizvodima hemijske industrije, 750,6 miliona KM. Deficit u trgovini mašinama, aparatima i mehaničkim uređajima iznosi 960,0 miliona KM, dok u trgovinskoj razmjeni transportnih sredstava, što se uglavnom odnosi na uvoz osobnih automobila, deficit iznosi 523,5 miliona KM.

Postavlja se pitanje kakva razvojna strategija je optimalna za Bosnu i Hercegovinu u svjetlu makroekonomskog modela koji je određen u prvom redu valutnim odborom, odnosno fiksnim deviznim kursom, s tim da ovakav model pretpostavlja do određene mjere restriktivnu fiskalnu politiku, ograničenu monetarnu politiku, te slobodan protok kapitala. Kao moguće razvojne strategije nameću se supstitucija uvoza domaćom proizvodnjom ili strategija zasnovana na rastu izvoza i priliv kapitala u formi direktnih stranih investicija kao jedine forme održivog zaduživanja.

Rast zasnovan na supstituciji uvoza, podrazumijeva uglavnom supstituciju uvoza osnovnih dobara domaćom proizvodnjom, što dalje znači i da se roba proizvedena na taj način troši u zemlji, te da i cirkulacija novca ostaje u zemlji. Ovakav model ekonomskog razvoja je u šezdesetim godinama prošlog vijeka bio popularan, jer se na taj način promovisala ekonomska nezavisnost i razvoj u zemljama u razvoju. Supstitucija uvoza se uglavnom odnosila na proizvodnju energije, hrane i vode. Ovaj model je napušten zbog toga što se pokazao neefikasnim u zemljama trećeg svijeta zbog njihove nemogućnosti da se pozicioniraju na svjetskom tržištu. Od tada se većina zemalja okrenula modelu rasta zasnovanom na izvoznoj strategiji.

Ovo je naročito nemoguće u novom ekonomskom poretku zasnovanom na neoliberalizmu, jer strategija rasta zasnovana na supstituciji uvoza podrazumijeva zaštitu domaće proizvodnje, odnosno protekcionizam, što opet može da bude jedino efikasno rješenje za velike zemlje, gdje postoji ekonomija obima. U slučaju male otvorene ekonomije, kakva je BiH, i u uslovima globalizacije i važećih trgovinskih sporazuma nije moguće razvijati ekonomiju na bazi zaštite domaće proizvodnje. Ipak, vrlo često se čuje da bi BiH trebala da ima svoje poljoprivredne poizvode kao osnovu za dalji razvoj prehrambene industrije. Tačno je da naša zemlja posjeduje kvalitetno, nezagađeno zemljište i travnate površine, kao i određenu tradiciju u poljoprivrednoj proizvodnji, ali treba spomenuti da udio poljoprivredne proizvodnje u BDP-u konstantno opada, te da je za razvoj ove grane potrebna strategija razvoja koja podrazumijeva i značajna sredstva za subvencioniranje poljoprivredne proizvodnje, što je inače slučaj u razvijenim zemljama, gdje se za poticaje u ovoj oblasti izdvajaju značajna sredstva iz budžeta. Nadalje, strategija treba da prati i razvija mjere i standarde za ocjenu kvaliteta, jer se pokazalo da u ovoj oblasti ne postoji niti kvalitativna niti cjenovna konkurentnost, odnosno da su primjeri cjenovne ili kvalitativne konkurentnosti vrlo rijetki. Dakle, poljoprivredna proizvodnja iziskuje značajna domaća finansijska sredstva i pažljivo formulisanu strategiju.

RAZVOJ INDUSTRIJE

Ukoliko uzmemo u obzir ograničenja navedena u slučaju razvoja sopstvene industrije u cilju supstitucije uvoza, kao logičan model razvoja se ipak nameće rast zasnovan na poticanju izvoza. Jedina mogućnost za razvoj se nalazi u oblastima gdje postoji sirovinska baza, odnosno slobodan pristup resursima. Na osnovu ovoga, drvna industrija i industrija namještaja te metaloprerađivačka industrija i proizvodnja električne energije imaju šansu da se dalje razvijaju u pravcu veće finalizacije proizvoda uz iskorištavanje domaćih resursa kao baze.

Proizvodnja električne energije se pokazala kao značajan izvozni resurs, što bi u budućnosti trebalo da bude razvojna šansa BiH zbog dobrih klimatskih i hidroloških uslova. Takođe, u ovoj oblasti može se govoriti i o mogućnosti značajnijeg iskorištenja postojećih energetskih kapaciteta za proizvodnju električne energije za domaću privredu. Na ovaj način bi se u konačnici dobili izvozni proizvodi viših faza izrade, uz niže troškove proizvodnje, što bi povećalo konkurentnost naših proizvoda na svjetskom tržištu. U skladu s naprijed navedenim, ovo se posebno odnosi na dalje razvijanje drvne industrije do viših faza prerade, te metaloprerađivačku industriju, posebno u proizvodnji dijelova za automobile, gdje BiH ima dugu prijeratnu tradiciju, te pristup sirovinama, kao i dobar imidž na EU tržištu u ovom proizvodnom segmentu.

Proizvodnja namještaja je jedan od svijetlih primjera dobre strategije izvoza jer je primijenjen klasterski pristup, što je rezultiralo dobrim izvoznim poslovima u kojima smo ostvarili suficit u trgovinskoj razmjeni. Pored proizvodnje namještaja, trgovinski suficit ostvarujemo u drvnoj industriji u cijelosti kao i u proizvodnji baznih metala.

Da zaključimo, izvozne grane za koje je identifikovano da imaju značajan razvojni potencijal trebaju da imaju obezbijeđene izvore finansiranja za dodatna ulaganja i razvoj koji bi omogućio dobro pozicioniranje na svjetskom tržištu, što može da omogući jedino dobro poslovno okruženje koje predstavlja osnovu za privlačenje direktnih stranih investicija kao osnovnog izvora finansiranja u datim uslovima.