Iskreno, nije im imao bogzna šta ni ponuditi. Iako prekaljeni borac iz prethodnog rata, još nikad nije uspio doći do nekakvog sigurnog i stalnog posla. Nepoštenim putem nije htio doći do hljeba, makar umro od gladi. Ali, oženiti se i stvoriti porodicu bez sigurnih izvora prihoda bila bi avantura u koju Budo, čak i da nađe djevojku, nije htio ulaziti. Ovako, kao samac uspijevao je sastavljati kraj s krajem.

Borio se za život i komad hljeba na razne načine. Nije ga bilo stid uraditi bilo kakav posao, samo neka je pošten.

Jednog dana ga posjeti rođak Edo iz obližnjeg sela i saopšti mu da privremeno ide u inostranstvo. Edo je imao lijepog ždrijepca, ali ga nije imao kod koga ostaviti. Ni po koju cijenu ga nije htio prodavati, pa zamoli Budu da ga pričuva i da ga koristi dok se on ne vrati. Ždrijebac se zvao Mars i Edo mu je to ime utisnuo na sedlu.

 - Ne znam Edo šta da ti kažem? Nemam dovoljno hrane ni za sebe, a kamo li za konja, ali uzeću ga jer mi se odmah dopao. Ne znam baš dobro ni jahati, ali valjda ću naučiti – reče Budo.

- Hvala ti Budo! Čuvaj ga dobro! Ako mene ne bude dugo, a ti budeš u velikoj krizi, prodaj ga i uzmi sebi pare. Halalim ti ih – odgovori mu Edo.

Dobivši konja, Budin život je dobio drugi smisao. Od male šupe za drva koja se nalazila pored kućice, napravi boravište za Marsa. Zavolio ga je i više se brinuo da njeg nahrani nego li sebe. Postali su nerazdvojni. Često bi ga jahao, ali ga je koristio i za neke poslove od kojih je mogao zaraditi.

Pohvali se svom najboljem prijatelju Hami da je dobio Marsa, a ovaj jedva dočeka razlog za čašćenje. Budo ne imade kud već ga pozva u kafanu. Sa Hamom bi ponekad, kad bi pretekla poneka marka, znao sjesti u kafanu i popiti po neku. Bili su veliki šereti i zbijali su šale i na tuđi, ali i na svoj račun.

Sjedoše u kafanu i kroz razgovor krenu tura za turom. Prve plati Budo, ali kad se otčepi, i Hamo poče zvati konobara da Budi ne ostane dužan. Napiše se k'o ćuskije i krenuše kući.

Hamo je stanovao nekih stotinjak metara daleko od Bude i na raskršću se pozdraviše.

Budo se jedva dovuče kući, ali ga neki šejtan nagovori da svrati do štale i obiđe Marsa.

Izvede ga napolje i onako, jedva stojeći na nogama, nekako ga zajaha. Podbode konja i on galopom krenu. Budo, dobrano pijan, osjeti vrtoglavicu, izgubi ravnotežu i svom silinom pade na zemlju udarivši glavom o oštar kamen.

Tup bol u glavi i obilno krvarenje, trenutno ga osvijestiše. Nekako se podiže na noge i odmah shvati da što prije mora potražiti ljekarsku pomoć. Dozva konja i povede ga u štalu. Na jedvite jade se obuće i krenu u obližnju Hitnu pomoć. Nije imao ništa od prve medicinske pomoći, pa veliku ranu omota čistim ručnikom.

Došavši do Hitne pomoći, dežurni ljekar ga upita šta mu se desilo. Budo, polupijan i mahmuran, bolje reći nikakav, šeretski odgovori da je pao s Marsa, ali ne naglasi da mu se konj tako zove.

Ljekar nešto šapnu tehničaru i krenuše da ga pregledaju. Pružiše mu prvu pomoć očistivši i premotavši ranu, ali mu rekoše da mora otići u bolnicu na dalji tretman.

Došavši u bolnicu onako mahmuran i u zavojima, ljekar ga upita šta mu se desilo?

I njemu reče da je pao s Marsa i da se ne sjeća kako i na što se posjekao. Ranu su mu sanirali, ali sumnjajući na potres mozga i njegovo psihičko stanje, uputiše ga psihijatru.

Kako i psihijatru šeretski objasni da je pao s Marsa, ne rekavši da mu se tako zove konj, psihijatar ga zadrža u bolnici zbog posmatranja.

- Ovog pacijenta smjesti u izolaciju. On bi mogao biti opasan po okolinu i druge pacijente – obrati se psihijatar dežurnoj sestri.

Budo se još nije bio potpuno ni otrijeznio, a već je ležao u posebnoj sobi na psihijatriji.

„Što me ostaviše ovdje, majku im. Ako sam pijan i razbijene glave, nisam lud“ – razmišljao je Budo.

Samo što se otrijezni, krenuše ga kljukati nekim tabletama za smirenje, smatrajući da je teži psihički slučaj. Uzalud je Budo govorio medicinskoj sestri da nije lud i da nije za ovog odjela.

 - To svi kažu koji dođu na ovaj odjel, ali valjda ljekar najbolje zna – odgovorila bi mu sestra.

Sa hodnika i iz drugih soba, često bi čuo razne krike, nesuvisle razgovore između pacijenata ili monologe teških psihičkih bolesnika. Nikako se nije mirio s tim da je i on jedan od njih.

Njegov smisao za humor i šeretski odgovor da je „pao s Marsa“, koštalo ga je Psihijatrije.

Čuo je ljekara kako sestri objašnjava:

- Ovi koji tvrde da su pali s Marsa, Jupitera, da su došli s drugih planeta ili su kovali konja po Mjesecu, su najteži pacijenti i najteže ih je izliječiti.

Budu tek onda uhvati strah i panika. Pokušavao se što normalnije ponašati i objasniti sestri da se on samo šalio u vezi „pada s Marsa“ i da se njegov konj zove Mars, nakon čega bi mu se sestra grohotom nasmijala, sugerišući mu da to kaže ljekaru.

Kad bi se požalio ljekaru, ovaj bi odmah naredio sestri da mu pojača terapiju. Budu je to ubijalo i već se počeo osjećati kao pravi psihički bolesnik.

U međuvremenu, uspio se javiti Hami rekavši mu gdje je, da ne zna koliko će ostati i da mu nekako hrani i pripazi Marsa. Hamo mu reče da se ništa ne brine za to.

Kao disciplinovanom pacijentu, ljekar Budi odobri izlazak kući preko vikenda. Budo se obradova privremenom izlasku i odmah odluči uzeti stvar u svoje ruke.

Došavši kući, smišljao je plan kako da se izvuče iz ove situacije.

U ponedjeljak ujutro uzjaha Marsa i okolnim putevima, preko bašti i njiva, uputi se prema bolnici. Dovede konja pred odjel Psihijatrije i zaveza ga za ogradu. Čekao je dolazak svog ljekara.

Ugledavši ljekara, Budo mu priđe i pozdravi ga rekavši:

- Doktore, molim Vas da dođete ovamo i pogledate ovo.

- Šta da pogledam, Budo. Čiji je to konj i šta će ovdje? – upita doktor.

- Ovo je, doktore, moj Mars – reče Budo i povede doktora da vidi natpis na sedlu.

Doktor uze naočale i pogleda urezan natpis na sedlu na kome je pisalo „MARS“. Tek sada mu ništa nije bilo jasno.

- Šta ti Budo znači ovaj natpis? – upita psihijatar.

- Je li vam doktore sad jasno odakle sam pao? To je Mars s kog sam pao. Nisam ni marsovac, niti sam lud, jebem vas lude! – otčepi se Budo. Morao sam dovesti konja na odjel da bih vam dokazao da nisam lud, luđaci jedni!

Doktor razgorači oči pa se nasmija. Nije mogao vjerovati šta je Budo uradio da bi dokazao da nije za psihijatrije.

- Pa što mi odmah ne reče da ti se konj zove Mars i da si sa njeg pao – pokuša se opravdati doktor.

- Govorio sam vam cijelo vrijeme, bolesnici jedni, ali mi niste vjerovali. S vama se čovjek ne smije ni našaliti. Odmah ga strpate u luđačku košulju.

- Izvini Budo, štamparska greška. Slobodan si i idi kući – nasmija se psihijatar odlazeći.

- Vi, takvi, ste štamparska greška i teško onom koga vi liječite – odbrusi mu Budo.

Nakon ovog događaja, Budu su prijatelji iz šale zvali „marsovac“. Nije se ljutio jer je istina da je imao Marsa i da je pao s Marsa.

S e i d  I m a m o v i ć  -  Z E N I C A