21 Novembar 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
nedjelja, 20 Juli 2014 06:24

Od ftineta do lijeka

Od fitneta do lijeka - Ono užareno julsko sunce,subotnjeg popodneva, naginjalo se zapadu, za pola sahata će ikindija namaz, i tjeralo me da u asfaltu i katranu ostavim stope trag. Dok sam se primicao turbetu, prije Drvene ćuprije, pogled mi sleti desno u harem i zaustavi se na nišanima, Muhameda Seida Serdarevića, bosanskog alima, prvog mualima na zeničkoj mektebi-ibtidadiji, mladog vjerskog učenjaka, koji napusti ovaj svijet u svojoj tridesetšestoj godini.Za kratka života spoznao je probleme onovremenog društva (alkohol, prostitucija, škrtost, pohlepa, pismenost, nauka i prosvjeta i dr.), pa je pisao lahkim i običnom svijetu razumljivim jezikom, jer je htio da se njegovim djelima koriste najširi muslimanski slojevi.


Svojim načinom života i rada bio je primjer kako musliman treba živjeti i raditi i usklađivati svoj život s vjerskim propisima i moralom (ahlakom). Serdarević je prvi kod nas počeo pisati historiju Islama na bosanskom jeziku. Koračam dalje, preko mosta pa desno niz bulevar, vidim pored onog sabirnog šakta gdje mnogi poganluk završi prije nego li se prospe u rijeku, grupa poredana u krug po ko zna koji put danas a u bezvrijednom životu baška, baca svoju posljednju kartu. Na adi, Jagnjišću, sirotinja je u tek pokojoj krpici, što osta kao znak da su još dio ljudske vrste, dobro prizemne, kao inadžije, okretala stražnjicu suncu. Haman im se sunce nešta zamjerilo!

 

U drvoredu javorova niz bulevar pored svake klupe mladići su gasili žeđ a ono što su točili iz pogolemih flaša u rasušena grla, samo je dodatno palilo vatru. Dole niže, prosjak, što redovno sjedi na zidu kod „Šipada“, tu na klupi sam, sa tek otvorenom staklenom zelenom flašom. Kojih pedeset koraka niže do Jalijskog mosta, bacim pogled pun ružnih slika preko rijeke, neće li se koja od njih prosuti u mutnu vodu. Sahat kula na Kamberovića polju, onako uvrnuta rukom vještog neimara,  bjelasala  je na suncu, i brojala  vrijeme, kako se broji od kada je ljudi na dunjaluku. Uđoh u harem Čaršijske džamije, bježeći od fitneta koji se poput truna u oči utruni, ostaje da te žulja i peče, pa ti i pažnju u krivo ponese. Tu na ulazu, selamih se  sa hafizom Safetom Huseinovićem.

 

Dok smo čekali ezan, hafiz Safet je dao nekoliko napomena o devetom džuzu koji će se proučiti nakon namaza u hafiskoj mukabeli koja se evo godinama uči iza ikindije u ramazanu, pa progovori  nekoliko rečenica o smutnji, fitnetu, prevodeći ovu riječ u brojna značenja koja upućuju na zlo.

 

Na postekiji u haremu, desno od ulaza u džamiju sjedoh pored neznanih ljudi dok mi ne priđe Safet, moj drug još iz rata, i klanjasmo ikindiju. U džamiji i okolo nje ko u košnici pčela gdje trut ne stanuje, samo radilice. Izlazi se na put prema Medžlisu da se klanjaju dvije džennaze, odrasle, ženske. Još jedan ili evo ako ćemo tačno i dva išareta kako se ovdje na dunjaluku zalud zidaju kule, osim one što vrijeme mjeri, sve ostaje nekome drugom a mi pozvani putnici putujemo. Nakon ispraćaja dva merhuma, svijet se vrati džamijskom prostoru i poče mukabela, hafiska. Zenički hafizi, svakoga dana u Ramazanu iza ikindije namaza uče Kur'an, evo ću ih pobrojati. Domaćin je hfz. Enes ef.Beganović, a uz njega još devet hafiza: hfz.Husein ef. Čajlaković, hfz.Ishak ef. Efendić, hfz.Muhamed ef. Kolić, hfz. Sead ef. Šahinović, hfz.Amir ef.Kaknjo, hfz.Sulejman ef. Rafuna, hfz.Mevludin ef. Dizdarević, hfz.Safet ef. Huseinović i hfz.Fahir ef. Arnaut.

 

Oglasi se prvi hafiz a ja htjedoh prepoznati po glasu koji je od njih, nisam potrefio, kad drugi hafiz Enes domaćin, poznadoh, za njim hafiz Ishak, imam iz Bijele džamije, potom ne znam, pa opet ne znam, sve do hafiza Mevludina imama Ensar džamije, pa hafiza Safeta imama Sejmenske džamije. I kada pomislih da mu neću čuti glasa, javi se moj dragi hafiz Fahir. Iako im je post uveliko sušio grla, hafizi nisu posustajali u svojoj nakani da napoje duše brojnih vjernika.Sve dragi glasovi, vjernih čuvara Kur'ana, koji miluju srca i odnose onu napadalu prašinu što se usput  pokupi, pa je nosimo ko teret i ne znajući šta nam dušu pritišće. Prepoznatljivi mekam moga hafiza ugnijezdi se poput drage ptice na ovo moje umoreno srce da ga poji ajetima. Haturim na sebe, valja mi i one koje ne prepoznah bolje upoznati ako Bog da. Čitam lica koja mi ispunjavaju pogled i ko da gledam jednu finu sliku iz porodičnog albuma, zaustavljenu u  vremenu, sa vidljivim znakom sreće tog trenutka nastajanja.Tišina u kojoj nenametljivo ko kaplja jutarnje rose čisto i blistavo, klizi glas hafiza u naše ušne školjke i sliva se duboko do one zatrpane duše, poput čiste ponornice što samo đahkad izmili na površinu a potom se otme dubinama da i njih napoji. Kako Kur'an časni propisuje jednako pravo ženskim dušama isto ko muškim, moram zapisati da se svakoga dana, samo poslije podne namaza u Osman-Čelebijinoj džamiji, meni lakše Potočka, uči mukabela za žene a koju opet uče žene. 

 

Neka svaka duša nađe sebi pojilo, jakako. 

 

Na bulevaru odavno stišala buka motora i onog  klepetanja na terasama kafića što se nadvile nad rijekom, koje još neki zovu muzikom, gluho bilo. Niko joj nije priprijetio niti zabranu udario, čudno a utihnula je u ovim trenucima.Čak i djeca što se igrala ispod betonske konstrukcije, nedovršene građevine Sultan-Ahmedovog kompleksa, utihnuše. Utihnuše i ptice u granama lipe, sa koje  je dopirao prijatan miris poput bosanskog misvaka, i provlačio se do svakog insana u džamijskom haremu. Oboren pogled u travi pored nišana, našao je između djeteline, busenje ljekovite hajdučka trave (Achillea millefolium) ili hajdučica, ranjenik. Još davno spoznalo se njezino ljekovito dejstvo na tek otvorene rane, da zustavi krv i spriječi poganluk. Pomislih kako ništa nije slučajno i beznačajno. Znakovi su tu na svakom koraku našega kretanja samo nam trebaju oči.

 

Koliko ranjenih duša poput moje, nabasa u džamijski harem, ne da bi vidjela ljekovitu travku nego da bi  pročitala znak, prepoznala lijek, pitam se. Jedan veliki učenjak je rekao, kako se u ramazanu čuju zvekiri na vratima dženneta. No, duši koja ćuti samo dunjaluk, i ne zna  čuti glas zeničkih hafiza pretočen u najljepše riječi koje dolaze od Uzvišenog Gospodara, treba lijek. Lijek koji će pročistitit čula kako bi čuli i zvekire, na vratima onog boljeg svijeta. Koračam niz čaršiju, miris ramazanija odvlači mi pogled na pekaru i svratih u onu „Pruščanović“. Jedna ramazanija dosta za iftar. Pomislih kada je duša sita lahko je usta nahraniti. Kako se ovo moje srce đahkad zaprndeca u svojim maštanjima pa počne curiti stihovima, na um mi padoše evo ovi koje napisah heftu prije ramazana.

 

 „Lahko je biti rijeka, 

   teško je izvor biti, 

  Jer nije mudrost neka,

  znati se zamutiti.“

 

Već drugi dan u ovo vrijeme bio sam  na džennazi, mom ratnom drugu Ferizu Sinanoviću-Pezeru, koji ode na ahiret u svojoj četrdesetdevetoj godini u danu ovog mubarek mjeseca.

 

I to je  neki išaret, valja ga čitat!

 

yaqwwsxee3

 

Piše: Said Šteta