21 Novembar 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
četvrtak, 08 Maj 2014 05:48

Baton Zenica:reportaža iz Turske

KPS BATON ZENICA: ZAPIS SA PUTOVANJA - Zabilježio: Midhat Kasap - SA BOSFORA POGLEDAT JE LIJEPO


Ima snova koji se nikad ne dosanjaju, a ima ih i koji se obistine i dožive. Oni lijepi i sretni pamte se i prepričavaju. San članova i simpatizera Kluba paraolimpijskih sportova Baton iz Zenice – da posjete Tursku i uživaju u ljepotama te prelijepe i gostoljubive zemlje – polovinom aprila 2014. godine postao je stvarnost. Batonci su, tokom boravka u Jedrenu i Istanbulu, imali priliku da uživaju u ljepoti džamija i drugih starih građevina i čarima Bosfora da probaju specijalitete turske kuhinje i da se nadmeću u cjenkanju s čuvenim turskim trgovcima. Oni koji nisu posebno skloni kupovini mogli su da uživaju u ljepoti cvijeća, pogotovo lala, i da se, gledajući šta stambolski majstori za uređenje parkova rade, upitaju: Imali kraja ljudskoj mašti? A cio april u Istanbulu je praznik tog zanosno lijepog cvijeta. Bilo je svakako i onih koji su se zapitali: – Jesam li ja, uistinu, ovdje gdje se susreću dva kontinenta, ili to moj san nikako da se završi!?


batontur2

 

Dugo je spominjana mogućnost organizovanja putovanja u Tursku za članove Udruženja Baton. Toliko dugo da se, vjerovatno, i onima koji su to prvi spomenuli ponekad počinjalo činiti kao želja koja lebdi između srca i stvarnosti. Lebdi, pojavi se, pa zamakne...


Profesor Amir Ismić – predsjednik Batona – savjestan, temeljit, odgovoran i bosanski tvrdoglavo uporan nije dozvoljavao toj želji da se smiri. Vraćao joj se iznova, kao i oni kojima je tu ideju pripominjao, uz želju da užitak u ljepotama koje je već imao priliku vidjeti i doživjeti podijeli sa svojim batoncima i članovima njihovih porodica, s prijateljima Batona i s onima koji su u tom udruženju našli svoj drugi dom i porodicu.

Subota, 13. april 2014. dodine, devet je sati. Vrijeme je da Baton krene put Turske. Po dogovoru, sve je spremno. Još jedna provjera: jesu li svi ponijeli pasoše, jesu li tu saglasnosti za maloljetnu djecu koja putuju s jednim roditeljem, je li nešto što bi trebalo da imaju uza se, u autobusu, možda završilo u prtljažniku!? Samir Mulić, zadužen za prikupljanje potrebne dokumentacije u vezi s putovanjem, još jednom provjerava da li su svi na svojim mjestima. Što se toga tiče, ne mora da broji. Dovoljno je samo da vidi da li je neko sjedište prazno, jer slobodnog mjesta – nema. Šezdeset i sedam putnika je na svojim mjestima i čekaju znak za polazak, da još jednom mahnu onima koji su došli da ih isprate, a i njih je bilo gotovo koliko i putnika.


Vozači Sifet Skopljak i Mulo Braco Beganović pobrinuli su da skanija  bude tehnički spremna, ali i lijepa i umivena za put na koji se kreće. Vedad Perenda je tu da pomogne Samiru u provjeri pasoša i potrebnih papira, a predsjednik Amir Ismić, nakon uvodnog slova i lekcije kakve profesori obično drže, samo ovaj put malo kraće, saopćava batoncima da je on svoj dio posla završio i da od polaska na put do povratka njega više ništa ne pitaju. Tu je vodič i što god imaju da pitaju, nek pitaju njega. Prvi odmor je nakon sat vožnje, prije raskršća za Doboj i Tešanj. To je i jedini odmor do granice sa Srbijom na Rači, prilika za duhandžije i kahvedžije da, uz dubok udah, povuku još koji dim i srknu koji gutljaj prave domaće, bosanske kahve.


Put se nastavlja preko Doboja, Tuzle, Majevice... u pravcu Bijeljine i granice sa Srbijom. Potom opet pauza: prva, druga, treća u Srbiji. Noć je predviđena za vožnju kroz Bugarsku, a ujutro, kad svane, čeka nas ulazak u Tursku. Na granicama nije bilo gužve ni bespotrebnih zadržavanja i rano ujutro, po planu, stigli smo u prvo dredište u Turskoj. Jedrene, Edirne, Odris, Hadrijanopolis – jedna je od osmanskih prijestonica, grad koji je naseljen već odavno, kako historičari kažu, vie od šest hiljada godina.



Jedrene je grad uz samu granicu Turske s Bugarskom i Grčkom. Ulazak u ovaj čudesni grad, pogotovo za lijepa vremena, istinski je praznik za oči. Gradom dominira uzvisina Kavak, a vrhom uzvisine džamija sultana Selima II, sina Sulejmana Kanunija (Zakonodavca, Veličanstvenog). Po ostvarenim rezultatima, to je najznačajniji sultan Osmanskog carstva. Proći pored Jedrena, a ne svratiti i posjetiti Selimiju bio bi istinski promašaj, gubitak koji se nikako ne može nadoknaditi. U blizini Selimije još nekoliko je značajnih objekata koje treba posjetiti: Stara (Eski) džamija, Džamija sa tri šerefeta (Učšerefeli), Arasta bazar, Kapali čaršija i bazar Alipaše Hercegovića, te hamam Mehmed-paše Sokolovića. Ova dva posljednja objekta za nas iz Bosne i Hercegovine od posebnog su značaja, jer vraćaju sjećanje na velikane koji su otišli s naših prostora i u Osmanskom carstvu bili pri vrhu piramide vlasti, odmah uz samog padišaha. Tu su i prelijepi kameni mostovi na rijekama Tundža i Marica. Onima koji vole gradnje u kamenu potrebno je bar četiri do pet sati samo za obilazak mostova koji nadsvođuju te dvije rijeke.


Selimija je istinsko remek-djelo islamske arhitekture. Tim svojim djelom mimar Sinan stao je rame uz rame, po nekim stručnjacima i nadmašio graditelje Aja-Sofije, Isidora iz Mileta i Antemija iz Tralesa. On je izgradio džamiju čije je kube više od 41 metar,  a njegov prečnik nešto veći od 31 metar, tako da se posjetiocu učini da kube (kupola) lebdi u zraku. Pozadugo je to, uz Kutb džamiju u Delhiju, bila jedna od džamija s najvišim munarama u svijetu, uz to i jedna od najakustičnijih. Naime, učenje imama ili mujezina, do uvođenja ozvučenja, gotovo podjednako dobro se čulo u svakom dijelu džamije. Ukoliko vam se posreći da u džamiji sretnete dugogodišnjeg imama i mujezina ove džamije, danas u mirovini, Nadija Ersoya, i ukoliko taj kočoperni starac, koji u osmoj deceniji života još uvijek ne ide nigdje bez svog bicikla, prepozna nekog od starih znanaca, eto i prilike da se uživo osjeti putovanje zvuka, bez pomoći tehnike, kroz ovu džamiju ljepoticu. 

Vjernik ovdje treba doći i prepustiti se smiraju u učenju ili slušanju Božije riječi. Svi ostali treba da se prepuste užitku gledanja u ljepotu: kubeta koje kao da visi, predivno ukrašenog mihraba, minbera ili mahfila, u nenameljivoj ljepoti unutrašnjosti koja nikog ne može ostaviti ravnodušnog. Od četiri munare dvije uz glavni ulaz u džamiju su posebne. Trojica mujezina mogu krenuti na istu munaru, ka svom šerefetu (balkonu), a da drugog mujezina ne vide. Unutar munare prepliću se troje stepenice, a prečnik munare manji je od četiri metra!!!

Puno je još lijepih priča o ovoj džamiji, ali sve one su nedorečene, sve dok se ne dođe ovdje i ne osjeti poseban titraj, dok nutrina ne zatreperi, ne razmakne se i ostavi dovoljno prostora da sva ta ljepota, bar ne trenutak, uđe u nas. 


SMJEŠTAJ U SRCU ISTANBULA


Zbog činjenice da su glavninu putnika činile osobe s teškoćama u kretanju, neki i s vrlo visokim stepenom invaliditeta, vrlo važno je bilo osigurati smještaj na Aksaraju, Laleliju ili Veznelidžeru, u središnjem i najatraktivinijem dijelu Istanbula. Za to se pobrinuo Bilal Isaković, a Ismet Bozkurt, vlasnik hotela, Bjelopoljac po korijenima, imao je puno razumijevanja kada su cijene noćenja i doručka u pitanju.


Nedjeljno predvečerje i veče iskoristili smo za obilazak Bajazidovog trga, tik uz Kapali čaršiju  i Istanbulski univezitet, šetnju ulicom kojom su nekada, kada bi izlazili u narod, hodili sultani, prolazak pored Čemberli taša (Konstatntinov stub), odlazak do Sultan-Ahmedovog trga i posjetu Sultan-Ahmedovoj džamiji. Tu džamiju, poznatu i po imenu Plava, sagradio je Sedefkar Mehmed-aga, učenik mimara Sinana Kodže, po naredbi sultana Ahmeda I. Stoljećima je to bila jedina džamije šest munara u Turskoj, sve dok  na jugu, u Mersinu i Adani, nisu nikle još dvije ljepotice sa  po šest visokih munara – Hazreti Mikdad džamija u Mersinu i Sabandži merkez džamija u Adani.


Plava džamija ime je pod kojim je ova džamija poznata u Evropi. To ime dobila je po boji dvadesetak hiljada keramičkih pločica kojima je ukrašena njena unutrašnjost. Uz Aja-Sofiju, na koju direktno upire pogled, Plava džamija jedan je od najposjećenijih kulturnohistorijskih spomenika u gradu na dva kontinenta. Na dijelu prostora koji danas pokriva džamijski kompleks nekad je bila i palača Mehmed-paše Sokolovića. Uz džamiju se ranije nalazio i atmejdan (hipodrom), pa je i jedno od imena tog trga Atmeydan. U središnjem dijelu nekadašnjeg hipodroma danas se nalaze četiri značajna istanbulska spomenika: Njemačka česma, Teodosijev ili Egipatski obelisk,  Zmijski stub i Zidani (Konstantinov) obelisk. Svaki od tih spomenika ima svoju priču, svaka priča svoju inspiraciju, a najbolja inspiracija je baš onda kada ste tu, da gledate i slušate, a tek potom  da pričate ili pišete svoje priče. I, dok priče ne nastanu, ostaje mogućnost za zajednički snimak u iščekivanju da sunce utone u Bosfor i da se s obližnjih džamija oglase ezani i najave vrijeme akšam-namaza. 



Put nas vodi dalje. Pred nama se, okupana u svjetlu majstorski postavljenih reflektora ukaza Aja-sofija. A ispred nje – fontana – okružena lijepo uređenim parkom prepunim raznolikog cvijeća. Kada god prilazim Aja-sofiji, toj po mnogočemu jedinstvenoj građevini, naumpadne mi priča majstora pisane riječi Alije Nametka pod čudnim nazivom: Čoban duduk čaldi. Svima koji ovo čitaju preporučujem da potraže ovu divnu priču i otkriju šta se krije iza njenog neobičnog naslova.


Aja-sofija remek-djelo je svjetske arhitekture. Priča kaže da je više od hiljadu godina bila najveća crkva u svijetu. Sudbina joj je odredila da bude i zajednička kršćanska bogomolja – do rascjepa u kršćanstvu, potom pravoslavna crkva, pa katolička katedrala, pa opet crkva,  potom, najveća džamija u Istanbulu. Jedinstvena je po unutrašnjem uređenju i svojim ukrasima. Četiri munare pridodane su nakon što su Osmanlije, na čelu s Mehmedom Fatihom, osvojle Istanbul. Svojevremeno je, nakon oštećenja, vjerovatno uzrokovanog zemljotresom, za određene intervencije na kupoli Aja-sofije bio zadužen i sam mimar Sinan. Danas je Aja-sofija muzej.


Neposredno uz Aja-sofiju, nedaleko od dvorca Topkapi saraj ukopan je sultan Selim II. Iz Topkapi saraja osmanski sultani upravljali su Carstvom gotovo četiri stotine godina, sve do 1856. godine. Njegova gradnja počela je sedam godina nakon osvajanja Istanbula i potrajala je do 1478. godine.Tu je stolovala glavnina osmanskih sultana. Posljednjih šest, u vrijeme kada Carstvo doživljava svoj pad i propast, ili brojano u godinama – šezdeset  i šest godina – rezidenciju su imali u Dolmabahče palači, na  Bešiktašu, nedaleko od pristaništa i današnje tramvajske stanice Kabataš.


PONEDJELJAK – DAN ZA PAMĆENJE

Ponedjeljak je dan od kojeg smo svi puno očekivali. Sa Šenelom Parom, starim znancem, dogovoreno je da nas u pola jedanaest čeka sa svojim brodićem u pristaništu Kabataš. Iskusni morski vuk bio je na zakazanom mjestu dvadesetak minuta ranije, pa smo, nešto prije zakazanog vremena, krenuli na kružnu bosforsku turu: u pravcu Ortakoja,  Bosforskog mosta i dalje. Bosforski most dug je 1560 metara, a rastojanje između dvije njegove kule, što je otprilike koliko i njegov dio nad vodom, je 1074 metra. Prije i iza mosta, uz Bosfor i dalje prema drugom mostu koji spaja Evropu i Aziju – mostu Fatih sultan Mehmed – nekadašnja  su sela, danas naselja u kojima žive ili odmaraju stambolski i turski bogataši. A iza mosta naselja za koja, kada bude više vremena i kad se ukaže prilika, svakako treba odvojiti vremena – turistička atrakcija Tarabija i Emirgan, ogromni park, ili grad cvijeća.


S druge strane Bosfora, u azijskom dijelu, općina je Uskudar, a iznad nje vidikovac Čamlidža, najviša tačka u Istanbulu. Uz mirno more i sigurnu ruku našeg kapetana sedamdesetak minuta istinski smo uživali gledajući stambolske znamenitosti: Galata-kulu, preko puta nje Topkapi saraj i Plavu džamiju, Dolmabahče palaču, Ortakoj, Bebek, Rumelijsku tvrđavu, Kučuksu, Beylerbey palaču, Djevojačku kulu u Uskudaru i opet, na kraju kao i na početku, Dolmabahče palaču i Kabataš.  


Ponedjeljkom Dolmabahče palača ne radi, ali su domaćini iz direkcije Nacionalnih palača Turske bili izuzetno gostoprimljivi i otvorili nam odaje ove palače i aktuelne rezidencije. Naime, u Velikom salonu Dolmabahče palače još uvijek se upriličuju prijemi za ugledne zvaničnike, ili u vrijeme velikih i značajnih događaja čiji domaćin je Istanbul.


Selamlik – zvanični dio i Harem – ženski dio mogli smo razgledati i uživati u unutrašnjem uređenju tog dvorca, pogotovo zidova, stropa, namještaja i prostirke; bez uobičajene gužve i dugotrajnog čekanja na ulazak. Taj dan jedini gosti, što je posebna čast, bili smo mi iz Zenice. Veliki saloni, lusteri teški i po nekoliko tona, ćilim iz jednog komada, izrađen u mjestu Hereke, s  površinom većom od  100 m2, kristalne stepenice, kamini, veliki broj umjetničkih slika, hamami... samo su dio onoga što se može vidjeti u palači rađenoj po evropskim uzorima i u skladu s evropskom tradicijom.


Naša skanija čekala nas je odmah po izlasku iz Dolmabahče palače. Bosfor, Ortakoj, Uskudar i Dolmabahče palaču zakratko smo ponovo gledali, ovaj put s Bosforskog mosta preko kojeg nas je put odveo do vidikovca Čamlidža. A tamo, novi praznik za oči. Predivno uređen park s raznobojnim lalama i drugim cvijećem, najljepši pogled na Istanbul i, za one koji vole da probaju nešto novo: kulinarski specijalitet – gozleme, vrsta pite, s krompirom, sirom ili zeljem, koja najbolje ide uz ajran, kiselo mlijeko pripremljeno po turskom receptu,


S Čamlidže nas je put odveo ponovo u Evropu, u dio Istanbula Ejub-sultan, tamo gdje se živi puno sporije i, zasigurno, zdravije. Posjetili smo džamiju Ejuba ensarije i turbe Mehmed-paše Sokolovića, a ljubitelji trgovine uživali su u kupovini na malom bazaru nedaleko od turbeta velikog vezira rođenog u Sokolovićima kod Rudog. Ljubitelji slatkiša, oni koji poznaju ovaj dio grada, otišli su do slastičarne Rio da probaju čuvene Abduselamove tulumbe i, na našem jeziku promijene koju s vlasnikom koji je, inače,  porijeklom iz Makedonije.


No, tu nije bila završena niska događaja i ugođaja planiranih za ponedjeljak. Za večernje i noćne sate ostavljena je posjeta Šehzade džamiji i Sulejmaniji. Šehzade džamija je šest-sedam minuta pješice udaljena od hotela Bosna, gdje smo smješteni, a put do Sulejmanije duplo je duži. Sultan Sulejman je dvorskom arhitekti (mimaru) Sinanu dao zadatak da u znak sjećanja na rano preminulog sina, princa Mehmeda, sagradi džamiju. Iako je i Šehzade džamija svjedočanstvo  mimarevog izuzetnog poznavanja struke, sam on je rekao da ju je gradio kao šegrt, početnik, a za predivnu Sulejmaniju da ju je gradio kao kalfa. Sulejmanija je, baš kao i Selimija u Jedrenu, postavljena tako da dominira okolinom. S mjesta na kojem se nalazi to se baš i ne vidi, ali se vidi s Bosfora, iz Uskudara, sa Zlatnog roga ili sa Galata kule. Uz džamiju su i turbeta, njegovo i njegove žene Hurem, a dvjestotinjak metara od džamije je i turbe mimara Sinana.


Za jutarnje sate narednog dana ostala je još samo posjeta Fatih-džamiji i Malta-bazaru. Gradnja džamije Mehmeda Fatiha (Osvajača) započela je deset godina nakon fetha (osvajanja) Istanbula (1463.), u godini kada su Osmanlije osvojile i Bosnu, i trajala je sedam godina. Džamija je 1766. godine stradala u zemljotresu i na njenom mjestu sagrađena je nova.


Turska je, inače, poznata kao trusno područje i seizmolozi svakodnevno u toj zemlji bilježe po nekoliko manjih potresa. Posljednji veliki potres, čiji epicentar je bio u mjestu Goldžuk, između Istanbula, Jalove i Izmita, desio se u noći 16. na 17. august 1999. godine.


Ostatak utorka i srijeda ostavljeni su za razgledanje Istanbula po vlastitoj želji batonaca, a šestočlana delegacija, uz pomoć naših prijatelja i domaćina dr. Kemala i Ismaila posjetila je bratimljenu općinu Uskudar. Novoizabrani načelnik imao je taj dan sastanak s načelnicima iz Anadolije pa nas je primio Ahmet Ayaz, njegov zamjenik. U Uskudaru smo posjetili i jednu od najpoznatijih turskih škola ebru slikarstva (slikanje na vodi). Naravno, razgovaralo se i o mogućnostima organizovanja škole ebrua u Zenici, prije svega za članove Batona, ali i za ostale zainteresovane.


Oni koji dugo nisu putovali željeznicom iskoristili su se prilikom i ispod Bosfora, iz Uskudara, Marmarayem, brzom podzemnom željeznicom vratili se u evropski dio, do Sirkedžija.

 

SVE ŠTO JE LIJEPO IMA KRAJ

 

U povratku iz Istanbula ponovo smo svratili u Jedrene. Popodnevni su sati i prilika za fotografisanje uz Selimiju puno je bolja. Treba i ručati, izvršiti preostale obaveze, pripremiti se za povratak i... opet preko Bugarske i Srbije do Bosne. Veče i dio noći proveli smo na bugarskim putevima. U povratku, nakon divnog vremena kakvo smo imali u Istanbulu, kiša nas je pratila gotovo cijelim putem kroz Bugarsku, a potom, od ponoći pa sve do jutra, i kroz Srbiju. Zbog bojazni da bi nam snijeg na Majevici mogao uzrokovati neželjene probleme, umjesto prema Tuzli krenuli smo u pravcu Brčkog, Modriče i Doboja.


U autobusu gotovo više i nema priče. Većina putnika spava, ostali razmišljaju o onome što su prethodnih dana vidjeli. A vidjeli su dosta, mada je puno je toga što treba ostaviti i za naredni odlazak, dogodine, o kojem se tokom ovog putovanja već govorilo.

Na kraju, na putu od Žepča prema Zenici, ponovo se obratio predsjednik Amir Ismić. I njega je putovanje malo otopilo pa više nema one profesorske strogoće, a kako bi i bilo kada je sve proteklo na najboji mogući način. Aplauzi putnika, duhovite opaske i spominjanje imena onih koji su podnijeli najveći teret u pripremi i organiznciji ovog putovanja za nezaborav najbolja su najava za novo lijepo putovanje koje ne bi trebalo da prođe bez posjete Bursi, gradu koji, zbog ljepote i zelenila mnogi porede sa Sarajevom, našim glavnim gradom. I u Istanbulu je još puno toga što treba vidjeti, a ponešto i ponovo obići.