Nikada niko od stanara nije to doživljavao kao smetanje, uznemiravanje ili bilo što. Naprotiv, bio je to njen glas, glas tihe povučene djevojke koja je naprosto živjela košarku. Imala je jako puno prijatelja, voljeli smo je svi i mladi kao druga i mi stariji kao da je naše dijete. A ona sve nas je neobično poštovala. Samo, je najviše voljela loptu. Onu košarkašku!

Amni Fazlić, umjesto suze, umjesto trice u obruč koju je samo ona znala onako "lahko" položiti, evo ovi stihovi. Nastali nekoliko dana nakon što je ona otišla...onako tiho.

Amna

Na nebu dva su oblaka tamna, plaču,

kišu suza pije zemlja žedna,

Život i smrt ko prst na obaraču,

a ona mlada, nevina, jedna...

Amna,djevojčica a opet žena,

znala je oblake prstima svojim,

Onako neprimjetna, tiha ko sjena, 

na utakmici rekla bi:“Ja se ne bojim !“

U Izraelu bila je lani,zamalo prva,

pred njom su pale mnoge i druge,

Trebala je skočit preko Atlantika, falila mrva,

tek zastala je tu pored pruge?

Na nebu dva su oblaka plačna,

u proljeće ovo slika je nijema,

Čekaju Amnu, uvijek je tačna,

večera čeka a nje nema???

05.04.2010.

Nedjelja,28.03.2010./Ponedjeljak 29.03.2010.preselila Amna Fazlić u svojoj osamnaestoj godini....,svijet nauke i svijet košarke bili su njeni svjetovi u kojima se kretala tako gordo.

Autor: Said Šteta