Kako ni poslije dvadeset dvije godine od izglasavanja nezavisnosti, opet jedine, dobro načete, administrativnim granicama podjeljene, Bosne i Hercgovine, nismo se uhavizali da je 1.mart, Dan nezavisnosti, upravo nje, domovine Bosne i Hercegovine. Nikako dan za promociju kojekavih predstavnika boračkih udruženja, a ima ih na pasija priskakala, kojih evo samo u Federaciji BiH ima preko stotinu. To su već odavno, društva jednog lica. Bolje kazano jedno udruženje, jedan predstavnik. Tu je taj predstavnik da na mig ove ili one političke opcije kupi buket cvijeća, za budžetski novac, bezbeli, položi ga, prouči Fatihu, ili samo podigne ruke, i to je to to. Performans! Tako jedan, bez koga niti jedno polaganje cvijeća nije moguće, stari orao, onaj partijski, koji u liku sajdžije, po udjelu u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, nije dosegao ni nivo domobrana, nacrta se već od jutra. Prije će biti da je miš, ne nužno slijepi, ali svako podrumaš.Licemjer, čiji ratni doprinos za Bosnu i Hercegovinu može nadvisiti svaki Eskim. Uz njega još je i skupina metuzalema, koja da im prostata ne proradi od hladnjikavog prvomartovskog dana, ne bi ni znali da su tu pored spomen obilježja. Tu je i nezaobilazni, zbog enormno visokih primanja, uvjek nasmijani, vječiti student, jastreb, svoje političke opcije, koji je trebao studirati scensku umjetnost jer bi svakako prije završio studij a i pokazivanje mu ide od ruke. Nekoliko direktora, bezbeli patrijskom linijom vezani da dođu i dovedu djecu kako bi popravili broj, nikako sliku, takođe nisu mogli izbjeći ovaj performans.
Zenica, ovim činom utemeljuje status palanke, nikako grada, koji bi na već određeno spomen obilježje trebao privući brojne znanstvenike, historičare ponajprije, ali i eksperte ustavnog prava i demokratije. Na ovom mjestu bi svakako trebalo održati ne čas nego dan historije, za onu djecu koja su ovoga puta dekor, za one studente koji se rodiše kada je zemlja krvarila, za one koji se tek trebaju roditi.
Tu i taj dan, trebalo bi sve biti u znaku države i njene državotvornosti. Nikako pojedinca ili partije, kao što je to slučaj proteklih godina i u subotu isto. Mjeriti se veličinom buketa cvijeća i tiskati se pred naciljanim kamerama, krajnje je bezobrazno i drsko. U vrijeme kada veliki broj, upravo branilaca, istinskih sinova Bosne i Hercegovine čami na ulici bez prebijene pare, kao što je to slučaj zeničkog bračnog para gdje je muž demobilisani borac a žive od socijalne pmoći, ovo je za svaku osudu.
Jedan buket je minimum dvije vreće brašna.
Da je pozni student i sva gurajuća svita bar pomislila koliko se vreća brašna može kupiti a tek da kupi i podjeli socijalno najugroženijima, onda bi vjerovao kako isti vole ovu državu. Ovako oni vole sebe.
Pretpostavljam, njihovo samoljublje ih tjera da svakoga jutra poljube ogledalo, onako bolesno očarani sobom. Zato nije ni čudo kada predsjednik manjeg entiteta poručuje kako će 1.mart uništiti Bosnu i Hercegovinu. Kako 1.mart nikada neće biti i srpski praznik. Da su njegovatelji tradicije, koji samo zabacuju svoju frizuru, makar dio snage potrošili na promociju važnosti Dana nezavisnosti, laktaški kabadahija ne bi imao u njima valjanog partnera u vlast. Ovako, poslušnici njegovih retrogradnih ideja, zarad sebe i svoga ćara daju mu zapravo. Praveći lakrdiju od tako važnog datuma, ističući egoizam pojedinaca, utemeljenje nezavisnosti pada na tablici prioriteta.
Do kada će performeri priređivati scene za malobrojni publikum ostaje pitanje?
Ja ću se vratiti svome Mehmedaliji-Maku i njegovim stihovima iz Slova o čovjeku, onog drugog :
“ Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?“
Bezuvjetno se voli domovina.
I završit ću i jednim svojim stihom iz pjesme 1.mart, koju sam baš to jutro napisao, kada se trebao sa više dostojanstva slaviti Dan nezavisnosti:
Sve tvoje rijeke, planine, polja,
u svome oku suzama bojim.
Da budeš ljepša, jača i bolja,
ja borit ću se dok postojim.
Kada to uoče, onaj sajdžija čiji je časovnik historije stao u onoj njegovoj radnji, ili onaj pozni student, samoljub, koji još nije ni otvorio tu lekciju, ili oni poredani statisti pomenutog performansa u čijem kadru su ništa, možda se šta i promjeni.
Umjesto istinskih domoljuba na bedemu države imamo kamene spavače.
Piše: Said Šteta
