Kako se može zaključiti na osnovu medijskih izvještaja, fokus građana plenuma je usmjeren prije svega prema ličnim zahtjevima i zahtjevima za koje građani misle da su prepreka na putu njihovog blagostanja. Zahtjevi poput ukidanja tzv bijelog hljeba, ukidanje paušala političarima, smanjenje plata političarima i direktorima javnih preduzeća, preispitivanje privatizacije itd. su u stvari „drvo“ kojese nalazi na putu ka blagostanju građana a ne „šuma“ koju se mora posjeći, a koju građane niti vide niti prepoznaju kao ključni problem koji onemoguća da se naprave pretpostavke za trasiranje puta blagostanja.
Bez obzira koliko različitih problemi poput: nezaposlenja, neisplaćenih plaća, nepotizama, mita, korupcije itd.,iznošeni od strane građana kao problem, ustvari su samo psljedica. Dakle, stvarni problem našeg društva je nepravedna raspodjela javog dobra. Javnog dobra poput budžeta svih nivoa državnih institucija, radnih mjesta u državnim istitucijama kao i u javnim preduzećima. Nažalost, navedeni problem ne može niti jedna vlast rijeiti.
Zašto? Odgovor leži u uspostavljenim zakonskim normativima koji su dali pravo, moć i uticaj povlaštenoj klasi građana, koji uvođenjem uprava, u stvari konzumiraju javno dobro. Da li se sjećate prava na plaću, prava na regres, prava na prevoz, prava na naknadu za rad u različitim komisijama (uglavnom u radnom vremenu), prava na dnevnice, prava na usavršavanje itd.
Navedena prava su prava povlaštenih, odnosno, onih koji imaju zaposlenje u državnim institucijama svih nivoa kao i povlaštenih građana zaposlenim u javnim preduzećima. Ne smatram da navedenim povlaštenim građanima treba uskratiti prava po osnovu rada, također, ne može se reči da zakonski okvir nije regulisao i prava potlačenih građana. Međutim, nameće se pitanje, ako je sistem regulisao prava svih građna, zašto je onda značajan broj građana nezadovoljan?
Odgovor leži u ključnom problemu koji je naprijed naveden. Naime, svjesni smo činjenice da su prihodi državnih institucija daleko manji od rashoda, odnosno, potreba građana koje treba zadovoljiti. Zašto onda vlast ne izvrši pravednu raspodjelu onog što imamo? Odgovor sevidi u sljedećem. Prvo, lični interes značajnog broja članova zakonodavne i izvršne vlasti; drugo, pregovaračka moć sindikata (svih nivoa državnih institucija i javnih preduzeća);treće, politički interes partija.
1. Lični interes značajnog broja članova zakonodavne i izvršne vlasti ogleda se krozmegalomansku, odnosno, nezaježljivu potrebu onih koji odlučuju da imaju „još više“.
2. Pregovaračka moć sindikata. Sjetimo se medijskih tema o visini toplih obroka, dnevnica, regresapovlaštenih građana. Kada god Vlada pokuša da smanji navedena prava regulisana zakonom o radu i kolektivnim ugovorima, kakava je reakcija sindikata i medija. Prijetnja štrajkomili štrajk kao i medijsko bombardovanje o uskraćivanju prava zaposlenika, odnosno, prava povlaštenih građana.
3. Politički interes. U našoj zemlji su izbori svake dvije godine, samo što se uspostavi vlast na određenim nivoama, stižu nam novi izbori. Da li Vlada bilo kojeg nivoa može mijenjati zakonske okvire kojim bi omogućila pravedniju raspodjelu javnog dobra? Može, ali neće, kako zbog pregovaračke moći sindikata tako i zbog glasačkog tijela.
Možemo navoditi bezbroj nedaća kojim su pritisnuti građani BiH, predlagati različita rješenja kao što su: ukidanje bijelog hljeba, smanjivanje plaća političarima, hapšenje tajkuna, formiranje USKOKa itd. Sve i da se čarobnim štapićem ovo provede, nameću se sljedeća pitanja. Da li će se isplatiti neisplaćene plaće? Da li će se otvoriti hiljade novih radnih mjesta? Da li će poteči blagostanje za građane BiH? Nažalost, odgovor na sva pitanja je jedno veliko NE. Pa, kako riješiti nastale probleme. Svi mi ljudi kada se sučimo s problemima, zbog nepoznanice kojom su protkani, uglavnom zamišljamo da za rješenje, nama teških problema trebaju složena rješenja, zboravljajući da su prava rješenja uvijek na dohvat ruke. Narodna izreka koju od davnina slušamo glasi „pokri se jorganom koliko je dug, a ne koliko tebi treba“.
Nažalost, naše vlasti, zbog postavljenih zakonskih okvira kojim su uređena prava povlaštenih građana u cilju isplate plaća, regresa, i drugih privilegija, poseže za kreditom MMFa, trezorskim zapisima, dividendom JP Elektro prenosa i opet im malo i malo ...
Nažalost, jedino nam preostaje zahtijevati od vlasti hitnu izmjenu postojećih zakonskih rješenja koja regulišu prava povlaštenih građana, i usvojiti nova zakonska rješenja kojim se mora održavati ravnoteža prihoda u budžete i rashoda iz budžeta. Tako bi se npr. ukupan projecirani budžet na rashodovnoj strani podijeljen u procente prema korisnicima budžeta, isplaćivao na mjesečnom nivou u utvrđenom procentu ali prema stvarno ubranim prihodima. Na ovaj način,povlašteni građani bili bi motivisani da stvaraju bolje uslove za privredne aktivnosti, da brže obrađuju predmete, da aktivno ubiru poreze, a ne da se u čudu čudimo, kako imamo skoro milijardu KM nenaplaćenih poreza itd. Dakle, nerad i neaktivnost povlaštnih građana direktno utiče na prihode u budžetu, zbog čega bi njihove plaće morale biti smanjene, odnosno, usklađene s visinom prihoda u budžetu...
Često čujemo primjedbe da vrh sindikata nije iskazao podršku protestima itd. Mnogi se pitaju zašto? Ako se upitamo npr. ko plaća sindikat?
Odgovor bi bio; sindikat plaćaju radnici, odnosno, povlašteni građani koji su zaposleni u državnoj administraciji na svim nivoima kao i radnici zaposleni u uspješnim javnim preduzećima. Kao što vidimo, sindikat ne plaćaju nezaposleni, niti radnici Dite, Aide, Borca ili radnici drugih propalih preduzeća. Zbog toga, oni nemaju OBRAZA pritiskati vlast, jer ionako oni zajedno s njima konzumraju sva javna dobra građana, napaćene nam Bosne i Hercegovine.
