Kao da je protutnjao tornado neslućene jačine. Sve je izazivalo očaj i ono nametnuto pitanje je li moralo. Tamo iz pravca općine dolazili su krici, ukradeni iz nekog horor filma, potom lomljava i tupi pucanj, nešto kao eksplozija. Stao sam kod Prve gimnazije. Gore, ispred elektro poslovnice grupa dječaka čija fizionomija nije brojala puno godina, lomili su stakla, iznosili računare i monitore i odnosili u različitim smjerovima. Sluđeni građani, među kojima sam i sam, ovoga puta totalno, blijedo su posmatrali. Nije bilo ni policije tu. Nisam im niti mogao niti imao pravo zavirivati u rodovnik i neću tvrditi ko su i kome pripadaju.
Nakupljen i s previše bola, krenuo sam put Potočke džamije, ne bi li bar malo olakšao ovu tjesku u grudima. Meni dragi hafiz, imam, molio je vjernike koji su jedan po jedan ulazili na namaz, da se mole kako bi ovo prestalo i ne izađe na gore. Prvi put vidio sam da drrhti stojeći pored mihraba, okrenut nama. Glas mu je odavao već nakupljeni strah. Nakon namaza, stao sam na kamenim stepenicam i gledao u mrak koji je dolazio, prvi put nekako strahobno crno, grleći onim hladnim zagrljajem kuće i zgrade i rijetke prolaznike.
Mislima vraćen u devedesete, kada smo nesvjesni opasnosti i zla koje donosi rat, krenuli onako kao na utakmicu, da branimo ovu prelijepu zemlju. U farmericama i patikama, mladi, idemo zemlju braniti. Po gudurama planine Vlašić gdje sam počeo mokriti krv, sanjali smo odbraniti ovu zemlju kako bi imali državu ali državu za sve. Ničija više ničija manje.I odbranili je, barem u ovom dijelu kojim sada koračam. Sanjali smo kako ćemo nastaviti raditi svi, nstaviti se smijati svi i sreću i ono drugo dijeliti na pola. Na utakmice ići onako porodično svi, sa fišecima košpica kupljenim kod Ćamila u Sejmenu. Navirala su sjećanja. Sjetio sam se i mog druga Nedžada Sušića-Nećka koji proli krv tu pored mene,niže onih antena u Perinom Hanu. Na mome krilu zatvori oči i nije ih više otvorio. A trebao se oženiti za heftu, prelijepom Selmom, radila u pošti. Još uvijek sam jasno vidio krv na mojim farmericama i patikama bijelim marke „adidas“.
Sjetio sam se puno drugova kojih više nema.
Trideset godina sad će, kako sam ovdje i volim ovaj grad. Nisam Zeničanin niti sa mehkim niti sa tvrdim ć. Ali volim ovaj grad. Zavolio sam ga onda, kada su još kućerci obilježavali dijelove na kojima su sada visoke zgrade. Samo grad čine ljudi. Državu čine ljudi. Vlast treba ljude. Ja nisam sanjao ovu državu i ovu vlast. Ja nisam sanjao državu u kojoj načelnik sa nekoliko ahmedija dovezenih u skupocjenim džipovima, otvara benzisku pumpu, dok gori zgrada Vlade ZDK a potom ruši se općina. Ja nisam sanjao državu u kojoj lider Premijera ZDK, izjednačava nas borce Armije Republike Bosne i Hercegovine sa četnicima. Ja nisam sanjao državu u kojoj se ahmedije nadmeću koji će voziti skuplje auto i imati velelepni stan pored predsjednika stranke. Ja nisam sanjao državu u kojoj narkomani koji ne razlikuju crvenu i plavu žicu telefonskog kabla rade u tom preduzeću a na birou na stotine obrazovanih i stručnih koji nemaju štelu. Ja nisam sanjao državu u kojoj, dijete borca, ne može dobiti stipendiju a dobije je dijete sajdžije, koji nije ni petarde ispalio u ratu.
Ja nisam sanjao državu u kojoj se postaje gospodin, snalaženjem, čitaj lopovlukom. Ja nisam sanjao državu u kojoj se diplome raznih fakulteta i srednjih škola kupuju na šalterima, umjesto stiču znanjem u obrazovnim ustanovama. Ja nisam sanjao državu u kojoj će nepotizam i korupcija biti mjera koja definiše status u društvu. Ja nisam sanjao državu u kojoj Nećko, ulični čistač, na ulicama Zenice, neće imati ista ili veća prava od onog sina bogatuna, ratnog profitera, koji radi u preduzeću za telekomunikacije i vozi „Audi“, što bi rekli napucan, boli glava.
Ja nisam sanjao državu u kojoj se naređuje da policija tuče građane ali ni onu u kojoj građani tuku policiju. Ja nisam sanjao državu u kojoj ćemo za pravo morati rušiti umjesto na pravu i pravdi graditi državu.Ja nisam sanjao državu u kojoj ratni profiteri koji koliko juče nisu imali ništa osim zaprežnih kola i sipljiva konja danas imaju milione i kupuju državna preduzeća za sitnu paru a radnike ostavljaju na ulici. Ja nisam sanjao državu u kojoj novac za liječenje, se skuplja u kutijama na cesti dok se oni na vrhu razmeću raznim delicijama umazani kavijarom i liječe izvan granica te iste države. Ja nisam sanjao državu u kojoj jedni imaju sve a drugi nemaju ništa. Ja nisam sanjao državu kojoj dan počinje kada vlast obeća a noć počinje kada loše isplaniraju, kao večeras.
Nisam sanjao, ni ovaj mrak. Mrak koji traje već dugo, sve gušći i gušći, poslije ovog akšama čini se ko tijesto gust. Daleko je dan. Nazad nema. Još se nadam da će oni koji su činili vandalizam i oni koji su hedonistički, slijedeći samo svoj, onaj pogani nagon strasti, sebičnosti i pohlepe, doveli državu do ovog stanja, zajedno obući ona prugasta odijela sa brojem. Neka zajedno navijaju i neka se tamo iza rešetaka zajedno kao skupina zovu i robijaši i manijaci i horde zla. Oni to tamo trebaju biti. San bježi svu noć ko sijenka, neuhvatljiv, samo mi donosi strijepnju.Poslije ovog akšama tražim puta za nazad, ne samo sebi nego svima kako bi krenuli, onako zajedno kao na utakmicu u nekom boljem smjeru. Eto nadam se da će svanut...
Piše: Said Šteta