- Sa mnom je ovdje, u Melburnu, zaručnica Selma, i vjerovao sam da će biti puno lakše. U Bosnu sam prvi put došao u oktobru 2011. s Bosancem Mateom, koji mi je pričao o svojoj državi. Bosna me je odmah opčinila pa sam ostao u Zenici dvije sedmice, a propale su mi karte za Veneciju i Amsterdam, koje sam trebao obići. Mateo me je upoznao sa svojom kolegicom s arhitekture. To je bila Selma i ona je i danas sa mnom - kaže nam Rasti. Početkom februara prošle godine ostavio je prijatelje, fakultet i došao ponovo u Zenicu. Punu godinu vodi blog na engleskom, putem kojeg Australce „podučava“ o Bosni.
- Oni znaju samo o ratu na Balkanu. Ja nisam ništa znao o ramazanu, o islamu. Prije sam to smatrao „nepotrebnim izgladnjivanjem“, a onda sam bio podstanar u kući vjernika muslimana i osjetio sam šta znači zapostiti, šta znači miris iftara - dodaje Rasti. Kaže da je Bosna za njega već postala „drugi dom“, a čak mu se sada, u Australiji, čini da je možda i „dom ispred doma“.
- Vrijeme će pokazati kako ću se vratiti Bosni, da li kao novinar, da li samo u obilazak zaručnicine rodbine i prijatelja koje sam stekao za godinu. Prije dvije godine sam se trudio naći Bosnu na karti, sada se ne trudim da je maknem iz sredine srca. Možda zvuči patetično, ali nedostaju mi moji Robijaši, nedostaje mi ezan koji dopire kroz prozor, buka raje. Niste svjesni koliki ste imali utjecaj na jednog australskog dječaka. Moj cijeli život do i poslije Bosne na jednu stranu, ali gostoprimstvo i druženje Bosanaca na drugu - navodi ovaj mladi Australac. Prijatelji iz Zenice su mu poslali stonu zastavicu BiH, da ne zaboravi, a Rasti kaže: „Kako ću zaboraviti, Bosna mi nedostaje puno.“
- Vaši čitaoci će reći da sam blesav, ali za mene je Bosna način života. To je ezan, to je miris ćevapa, to je lokalna mesnica, to su kafe, jutarnje, podnevne, prije i poslije ručka, večernje, noćne, kafe, bosanske. To su i sveprisutni psi lutalice, ali i stajanje pred pekarom da se uzme vruć kruh. To je atmosfera na Bilinom od koje strahuju sve reprezentacije svijeta - priča nam u svojoj neobičnoj ispovijesti Rasti. Nabraja i da njegovi sugrađani ne znaju „kako je kuhati kahvu u džezvi jednom slušajući Dinu Merlina, drugi put 'Dubiozu kolektiv'“. Ne znaju kakav je osjećaj šetati bosanskom čaršijom, bila to Zenica, Travnik, Sarajevo… Rasti je, uz završetak studija žurnalistike, počeo raditi za australski sportski portal „The Roar“. I prvi članak mu je bio - o BiH.
- Napisao sam osvrt na pobjedu „Zmajeva“ nad Grčkom te analizirao stanje u grupi i šanse naše (!) reprezentacije da se plasira u Brazil. Članak je strašno dobro primljen, čak i među Australcima, koji nisu previše zagrijani za nogomet - kaže Rasti. Rasti je i batine primio zbog ljubavi prema Čeliku, „Robijašima“, kamenovan u autobusu, negdje u Mostaru. „Zaglavio“ je i u bolnici.
- Svi koji me znaju, znaju i koliko volim Melburn. Ipak, svjestan sam da mi život nikad neće biti isti, ni kompletan bez Bosne. Ne postoji tako malo mjesto s tako posebnim stvarima, to vam kaže čovjek koji vas poziva da čuvate ono što jeste - poručuje Rasti.
