Da sreća nije vječna, Stojan će se ubrzo uvjeriti, početkom ratnih devedesetih. Zapuca prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, te dođe red i na Bosnu i Hercegovinu. Po gradu se najednom pojaviše svakojake vojničke odore. Započe pucnjava i ubijanje. Miris cvijeća i bagrema, zamjenjivao je miris baruta. Leševi  ubijenih, dojučerašnjih komšija, razbacani po ulicama i trotoarima, stvarali su stravičnu sliku.

 „Šta se to dešava?“ – pitao se Stojan. Zašavši  već dobro u pedesete, nije mu se ovo dopadalo, ali njima je rečeno, da su to sve Alijini i Tuđmanovi bojovnici, da su neprijatelji koji žele uništiti srpstvo i srpski narod, i da se svi Srbi moraju dići u odbranu svojih ognjišta, koja se nalaze na vjekovnoj srpskoj zemlji. Propaganda ravna Gebelsovoj, činila je svoje. Propaganda, koja bi vjerskog poglavara za deset dana preobrazila u četničkog vojvodu. Stojan dobi ratni raspored, da u jedinici bude sa svojim bagerom i čeka dalja naređenja.

***

Grad u kojem je živio Stojan, imao je neznatnu većinu srpskog stanovništva, a ostalo su bili većinom muslimani. Gdje ima naroda, ima i grobalja. Tako je pored srpskih, u gradu i okolini bilo i nekoliko muslimanskih grobalja. Konačno, i Stojan dobi ratni zadatak sa svojim bagerom: 

Porušiti i poravnati muslimanska groblja. Zatrti sjeme i živima i mrtvima. Kad je grad očišćen od živih, šta će i mrtvi tu. Zadatak za Stojana i nije bio nešto posebno težak, znajući da muslimani po tradiciji postavljaju samo nišane, bez velikih nadgrobnih ploča kao kod njih. Stojan za nekoliko dana sruši i poravna dva manja muslimanska groblja u okolini grada i dođe red na nešto veće, glavno gradsko groblje. Do tog trenutka Stojan nije osjećao nikakav strah, niti grižnju savjesti što to radi. Započe rušiti i ravnati dio muslimanskog groblja. Ovdje su nišani na mezarima bili i veći i ljepši nego u okolini. Pažnju mu privuče mezar sa dva velika , ukrašena nišana.

 „Možda su tu sahranjene kakve turske glavešine“ – pomisli, što mu dade još veću snagu i apetit da to poruši. Za njih su ionako sva muslimanska groblja bila turska. Srušivši i poravnavši nekoliko mezara, Stojan sa bagerom dođe do mezara sa velikim nišanima. Upravo kad se spremao da ih poruši, bager mu se ugasi. Iznenađen, zapita se u čemu je problem? Rijetko se dešavalo da mu se bager pokvari. 

„Kud baš sada da mi pokvari najveći užitak“ – razmišljao je.

 Stojan ponovo pokuša upaliti bager. Bager upali, ali samo što dade komandu za naprjed, bager se ponovo ugasi. Stojana poče hvatati nervoza i onako ljutit ponovi komande. Već peti put bager se ugasi, čim Stojan pokrene komande za naprjed. Već vidljivo ljut i uzrujan, dade komandu za nazad. Za čudo, bager normalno krenu unazad, i kad se odmakao nekoliko metara od mezara, okrenu komandu za naprjed i silovito krenu prema mezaru sa velikim nišanima. Jedva je čekao da i mezar i nišani nestanu sa lica zemlje. Bagerom potkači i mezar i nišane, i u momentu kad su bili napola srušeni, bager mu se ponovo ugasi. Stojan pobijesni od muke.

 Iznenada, iz pravca mezara, začu zaglušujuću buku pomiješanu sa kricima, plačem i jaucima. Stojan pogleda okolo, pa kad vidje da su na groblju samo bager, nišani i on, zadrhta. Kosa mu se diže na glavi od straha. Sav naježen, stajao je kao ukopan. Buka i sablasni krici nisu prestajali. Htjede pobjeći, ali ga noge nisu slušale. Nekako izbaulja iz bagera i više četveronoške, poče bježati iz groblja. Dovuče se nekako do ograde groblja i kako više nije čuo buku, malo se pribra i ustade. Ostavivši bager u pola groblja, uputi se kući. Sav zajapuren i zadihan uđe u kuću. Ukućani se uplašiše vidjevši ga u kakvom je stanju. Ukratko im ispriča šta mu se desilo. Ne vjerujući mu, počeše ga pomalo i ismijavati. Gdje to ima da mrtvi plaču i jauču? Bog s tobom Stojane! Stojan se naljuti pa će ti sinu Milanu :

 „Ako mi ne vjeruješ i ako smiješ, otiđi do groblja, upali bager i nastavi rušiti“.

 Milan, koji je takođe znao rukovati bagerom, odmah krenu da se uvjeri u istinitost očeve priče. Priđe bageru, oslušnu i kako je vladala grobna tišina, upali bager, dovrši rušenje i ravnanje mezara sa velikim nišanima bez ikakvih problema. Dovuče bager pred kuću i ukućanima reče da ništa nije čuo, niti  mu se bager gasio. 

Za Stojana tek tad nastupiše muke. Niko nije vjerovao šta mu se desilo, pa se povukao u sebe. Bager mu je ohladio, tako da je na zadatke išao preko volje. Iz glave nikako nije mogao izbiti ono zloslutno gašenje bagera i zaglušujuću buku, krike i jauke. Često bi ih i sanjao.

***

Rat se primicao kraju. Nakon srpskog osvajanja Srebrenice i naredbe da se pobiju sva muška, turska čeljad, Stojan dobi zadatak da se sa bagerom javi u jedinicu kod Srebrenice. Stiže u jedinicu u kasno popodne i javi se komandnom osoblju. Zajedno sa jednim vojnikom, uputiše ga na obližnju livadu, koja se protezala iza velikog skladišta. Ugleda iskopanu veliku jamu. Nedugo zatim, u kamionima dovezoše ljude i postrojiše nad jamom. Streljački vod rafalno pokosi ljude, koji nestadoše s vidika. Još tri kamiona puna ljudi dođoše i zadesi ih ista sudbina nad jamom. Komandir jedinice koja je dovezla i strijeljala ljude, naredi :

 „Dobro pogledajte da nije ko ostao živ u jami  i dokrajčite ga. A, ti vojniče“, obrati se Stojanu „kad oni završe, zatrpaj bagerom jamu i lijepo poravnaj da se ne primijeti da tu ima bilo šta“. 

Nakon što vojnici pregledaše jamu i dokrajčiše ranjene ljude, uđoše u kamione i odoše. Sa njima ode i onaj vojnik koji je sa njim došao, tako da Stojan ostade sam – samcat. Približivši se jami, Stojan ugleda na desetine mrtvih tijela, koja su onako u sumrak, izgledala sablasno. Nakon onog što mu se desilo na groblju, Stojan je izgubio odvažnost i hrabrost koja ga je do tada krasila. Čak se osjećao nesigurno i plašljivo. Ali, zadatak je zadatak i on se u ratu mora izvršiti. Ako nećeš, pridružićeš se onim nesretnicima u jami. Stojan skupi malo hrabrosti, upali bager i poče nagrtati zemlju na tijela. Zagrnuo je skoro polovinu leševa, kad mu se bager ponovo ugasi. 

„Majko mila, neće me valjda opet snaći ono, kao na groblju kod velikih nišana“ – preplašen, drhteći pomisli Stojan. Sav se pretvorio u uši, očekujući zlokobnu buku i jauke. Tišina. Ništa se ne čuje. Mrak se prebrzo i opasno približavao. Stojan nakratko iziđe iz bagera da ga pregleda, kad se iz jame začu glas : 

„Sto.. ja.. ne, po.. mo.. zi!“  Stojan se sav nakostriješi od straha, znajući da su vojnici dokrajčili sve što se micalo u jami.

 „Možda mi se pričinilo“ – pomisli, kad ponovo začu očajnički poziv u pomoć :

 „Sto.. ja.. ne!“ Stojan se malo pribra i oslušnu. Glas mu se činio tako poznatim. U momentu shvati da u jami ima još neko živ. Imao je oružje da problem riješi brzo, ali Bože dragi, kako mu taj iz jame zna ime?

„Sto.. ja.. ne!  Ili me u.. bi, ili mi po.. mo.. zi! Ne za..gr..či  me ži..va, a..ko Bo..ga znaš!“ – preklinjao je glas iz jame. 

Nakon što kroz jauke oslušnu ovaj vapaj, Stojan poznade glas svog nekadašnjeg radnog kolege i velikog mu prijatelja Mustafe H.

 „Jesi li to ti, Mustafa?“ – upita ga Stojan. 

„Je..sam  Sto..ja..ne, ja sam“ – teško dišući, prozbori glas iz jame.

Stojan se u trenu sjeti Neretve, kad su bili na terenu u Mostaru, i kad su se u pauzi krenuli okupati. Neretva onako plaha i nepredvidiva, povukla je Stojana, koji nije bio dobar plivač, pod stijenu. Nestao je u vrtlogu, i svi su mislili da mu nema spasa. Svi osim Mustafe koji, osim što je bio izuzetno snažan, bio je, kao bivši mornar i veoma dobar i iskusan plivač.

 Mustafa skoči u Neretvu i stavljajući svoj život na kocku, zaroni, pronađe Stojana, i u zadnjem trenu ga izvuče iz vode. Stojan se nagutao vode i već je skoro bio izgubio svijest. Dadoše mu prvu pomoć, i vratiše ga u život. Mustafa ga je spasio od sigurne smrti. Od tada, Mustafa je za Stojana bio puno više od prijatelja. Stojan mu je ostao veliki dužnik, iako to Mustafa nikada nije volio spominjati, govoreći : 

„Pa valjda bi i ti Stojane to isto za mene učinio“. 

Bili su u to vrijeme čak i kućni prijatelji, ali rat učini svoje i podijeli ljude na naše, vaše i njihove. 

„Majko moja, šta sad učiniti? Vidi šta život nosi“ – kao hipnotisan je razmišljao Stojan.

 „Ma, nek' đavo nosi  i rat i Mladića i sve, ali ja Mustafi moram vratiti dug“ – prevagnu u Stojana ono ljudsko, koje uvijek postoji u nama, ali ga šejtan često ukloni iz glave.

 Okrenu se na sve strane da vidi ima li koga u blizini. Kad se uvjeri da u blizini nema nikog, krenu prema Mustafi. Jeza ga je hvatala dok je gazio po leševima. Ugleda Mustafu kako mu iz gomile leševa viri glava, ruke i pola tijela. Izgledao je sablasno. Uplašenim očima je gledao u Stojana cijeneći, da li je došao da mu da život ili smrt. Stojan ga objeručke prihvati, i polako izvuče iz gomile mrtvih tijela.

 Ugleda prostrijelnu ranu na podlaktici lijeve ruke i krvavu desnu nogu. Mustafa je bio pri svijesti, ali u veoma teškom stanju. Stojan ga izvuče iz jame i položi iza jednog grma, nagrnuvši na njega nešto lišća i granja da ga zamaskira.

 „Sačekaj tu i ne miči se dok ja ovo ne završim“ – reče Stojan Mustafi.

 Što je brže mogao, Stojan zagrnu jamu i poravna je onako kako mu je naređeno. Osvrnu se svuda naokolo, pa kad se uvjeri da nikog nema u blizini, uze čebe iz bagera da pregrne Mustafu i tako umotanog ubaci u kašiku bagera. Zamaskira ga nekim letvama i alatom i krenu kući.

 Znao je da rizikuje život, ako ga njegovi vide da spašava baliju, ali zar i Mustafa nije rizikovao svoj život spašavajući njega. To mu je davalo snagu i prisebnost. Srećom, bez problema dođe pred kuću, koja je dvadesetak metara bila udaljena od prve susjedne. Sačeka da se potpuno smrkne i onda uđe u kuću, u kojoj je trenutno bila samo žena mu Milica. Ukratko joj ispriča šta mu se desilo i da je vani, u kašiki bagera, ranjeni Mustafa. 

Znala je Milica Mustafu dobro i znajući kakav je ljudina bio, odmah se složi da mu pomognu. Sin Milan se nalazio negdje na liniji, a kćerka Zorica tu, u gradu, u sanitetu. Unesoše Mustafu u kuću, zamračiše prozore, a Milica pozva kćerku da hitno dođe kući. Znali su oboje da se u Zoricu mogu pouzdati da će ranjenom Mustafi pružiti pomoć, ali i to, da ih neće izdati.

 Zorica, kao dobar ljekar, sanira Mustafine rane, rekavši mu da se odmah javi svom ljekaru zbog operacije. Okrijepiše ga i ostaviše da se kod njih jedno vrijeme oporavlja. Krili su ga u zasebnoj, maloj sobici, rizikujući svoje živote. Ali, nisu žalili. Znali su, da ničije dobro ne treba zaboravljati.

 Mustafa, bojeći se za njihov život, zamoli Stojana da ga što prije prebaci do teritorije koju kontrolišu muslimanske snage. Krišom, jedne noći Stojan povede Mustafu i bez većih problema pomože mu da dođe do zone razdvajanja. Na rastanku, zagrliše se kao braća. Suze im obojici krenuše niz lice.

 „Hvala ti Stojane što me vrati u život. Nikad ti to neću zaboraviti“ – plačući, reče Mustafa.

 „Hvala tebi Mustafa, jer da tebe nije bilo, na bageru onog dana ne bi bio Stojan. Zato sam sretan što sam ti koliko – toliko vratio dug“ – kroz suze prozbori Stojan.

Stojan čvrsto odluči da je taj dan sa njegovim ratovanjem završeno. Malo uz pomoć kćerke, malo zbog psihičkog stanja, demobilisaše ga. 

 Nakon rata, porodice Stojana i Mustafe se ponovo zbližiše i do dana današnjeg ostadoše veliki prijatelji. Prijatelji, zbog kojih i svoj život vrijedi staviti na kocku. 

Dok je ovakvih prijateljstava, možda za ovu napaćenu zemlju  ipak ima nade.

AUTOR :

S E I D  I M A M O V I Ć 

  Z E N I C A