Kažu samo slušaj, budi dobar, budi dobar cijelu godinu i dobićeš poklon.Doće Djed mraz.Ja tako se tada zvao onaj čiko u crvenim čizmama i crvenoj bundi sa bijelim krznenim rubovima i bijelom ko snijeg bradom. I prolazile su godine, ja bi po đahkad i dobio poklon, uvjeren da sam samo tada i slušao i bio dobar ali nikad nisam vidio Djeda mraza.Nikad.
Kada sam prestao dobivati poklone a bio isto dobar, već porastao i kao i drugi školarci slušao rockenrol i počeo piti Coca-Colu, a bilo je to vrijeme kad je u Liverpulu bilo više muzike nego li fudbala, kad je Emir Balić, ostavljao bez daha brojne turiste što bi svratili u Mostar, kada bi on mostarska lasta skočio sa Starog mosta.
Još bi se pojavljivao Djeda mraz na crnobijelom televizoru „Rudi Čajavec“ što smo gledali kod komšije Ćamila jer jedini je on imao televizor u cijelom komšiluku. Samo više nije mi bio važan ni Djeda mraz, pio sam Coca-Colu i slušao rockenrol. Polako s godinama bi sve manje rocka pa onako u vrijeme tišine saznadoh da onaj čiko u crvenoj bundi i crvenim čizmama i sa bijelom bradom nije Deda mraz. Kažu on je Sveti Nikola i nije više u crvenom.
Shvatih da su me one čike što prave Coca-Colu prevarile.Sa sjetom šetam evo već nekoliko zima i gledam čiku iz Klopča što dotjera sipljivo kljuse i nakinđuri ga najlonom u boji i sirovim grančicama bora a nase obuče crvene pantalone i crvenu bundu, i prikači bijelu bradu jer viđo sam ga i golobradog. E neš me više prevarit, nisi ti Djed mraz. Nekako mi hatur.Ne pijem više ni Coca-Colu.
Said Šteta