Stomatološka ordinacija se u to vrijeme nalazila u prizemlju Poliklinike u Zenici. Uđosmo u Polikliniku i odmah s vrata primijetismo da je čekaonica skoro puna, što pacijenata, što pratilaca. Znao sam da ćemo morati prilično dugo čekati da dođemo na red, ali kad se ide zubaru, malo se kome žuri. Strah od zubara, nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Znao sam za slučajeve, da su ljudi sjedali na stolicu i prije nego je zubar započeo posao, ustajali sa stolice tražeći knjižicu i bukvalno bježali iz ordinacije. Drugi se nisu smjeli javiti kad ih prozove, iako su bili u čekaonici, pa bi sutra došli po knjižicu. Neki su znali pobjeći nakon primljene injekcije i tako redom. Zvuk zubarskih alatki, kod mnogih izaziva dizanje kose na glavi, od straha.
Premda je čekaonica bila skoro puna, vladala je nekakva zlokobna tišina. Tišina, koju samo možete naći pred zubarskom ordinacijom. Ako bi neko i progovorio, uradio bi to šapatom. Bilo koga da upitate, u koju mu je ordinaciju najmrže ući, odgovor bi bio: U zubarsku. Ništa neobično, jer i kod popravljanja, a i kod vađenja zuba, jedino što možete dobiti je bol, bol i samo bol, uz još dodatne nelagode zbog smrada, gušenja i drugih gadosti. Malo je trenutaka u zubarskoj ordinaciji kad se pacijent osjeća lagodno.
Na red da uđe u ordinaciju, dođe čovjek sa sinom od šest – sedam godina. U čekaonici je i dalje vladala tišina, pomiješana sa strahom i iščekivanjem. Bilo je to zatišje pred buru, i to buru smijeha.
U ordinaciji se ubrzo začu dječija galama i vriska, uz povike:
„Pustite me! Neću da vadim zub!“
„Ne boj se ništa. Neće te boljeti. Je li tako, doktore?“ – ohrabrivao je otac dječaka.
„Pridržite ga dobro, samo da mu pregledam zube“ – malo je lagio doktor, vjerovatno pripremajući anesteziju u vidu spreja ili injekcije. To mi u čekaonici nismo mogli vidjeti, već smo samo pretpostavljali. Moglo se primijetiti da smo se svi „u uho pretvorili“, kao da smo znali da slijedi šou dječaka.
„Ma, pusti me, konju jedan konjski!“ – dreknu dječak, vjerovatno se obraćajući doktoru. Čekaonica u momentu „eksplodira“ od smijeha. Čujemo kako doktor zagalami i na dječaka i na oca mu, vjerovatno iritiran ovom uvredom. Nismo mogli vidjeti šta se zbiva u ordinaciji. Jedno vrijeme zavlada tišina. Zaključismo da čekaju da mu zub utrne.Znali smo da ono najbolje tek dolazi. I bili smo u pravu.
Ponovo se začu galama i vriska, po čemu zaključujemo da je došlo vrijeme za vađenje zuba.
„Sad ćeš da vidiš ko je konj!“ – moguće da je doktor tako razmišljao, iako mu to ne bi trebala dozvoliti etika. Teško je u potpunosti nekom oprostiti veliku uvredu, makar je i dijete u pitanju. „Derište mora bar malo naučiti lekciju iz lijepog ponašanja“.
Vriska se pojača do petog sprata zgrade. Izgleda da je počela operacija „zub za zub“. Čujemo kako dječak kroz plač ponovo opsova:
„Pusti me više, je*em ti mater!“
U čekaonici ponovo bura smijeha. Neki se hvataju za stomak da potpuno ne „eksplodiraju“. Zaboravljamo zbog čega smo tu, kao i to, da i nas čeka, sada već potpuno uzrujani doktor. Završni krik dječaka nam potvrdi, da je zub van doktorove „zone odgovornosti“. Začusmo oštru reakciju doktora, koji „istrese paljbu“ na dječakovog oca:
„Sram vas bilo! Zašto niste vaspitali ovo derište? Nikad više da mi ga niste doveli u ordinaciju dok ga ne vaspitate!“
„Izvinite doktore, molim Vas! Ne znam šta mu je danas. Nikad nije bio ovakav“ – pokušavao je otac dječaka bar malo ispraviti svoje greške u odgoju „derišta“.
Nakon nekoliko trenutaka, vrata se otvoriše i pojavi se čovjek sa dječakom, koji je još „cmihao“. Znatiželjno, i sa podsmijehom smo ih gledali. Izlazeći na vrata, dječak podiže glavu i „istrese“ se na oca:
„Pi*ka ti materina, ti si za sve ovo kriv!“
Ponovo bura smijeha, pa čak i onih najozbiljnijih. Komedija se nastavljala dalje.
„Ma, šuti, čuće te narod da psuješ!“ – ušutkivao ga je otac.
„Nek' čuje! Ko je*e i tebe i njih!“ – završi komentar neodgojeno „derište“, vjerovatno iritiran našim smijehom. Čovjek se poniznim gestom izvini nama u čekaonici zbog psovke i žurno napustiše čekaonicu.
Vjerujem da niko u čekaonici nije očekivao da će se pred „najomraženijom“ ordinacijom ovoliko ismijati i zabaviti, što je pacijentima dalo dodatnu snagu da izdrže ono šta ih očekuje u ordinaciji. Ipak, smijeh nestaje ulaskom u ordinaciju i pogledom na zubarsku stolicu, posebno zbog činjenice da je doktor posebno „naoštren“ za sljedeće pacijente.
Onima u strahu, još nije kasno uzeti knjižicu ili se ne javiti na prozivku.
S E I D I M A M O V I Ć
Z e n i c a