Moja priča počinje nedaleko od glavnog grada Bosne i Hercegovine. Svoju priču ću smjestiti u jedan industrijski grad koji broji svega nekoliko stotina hiljada ljudi, površine oko 560 kilometara kvadratnih. Sadašnje ime grada se prvi puta spominje 20. marta 1436. godine, što dokazuju do sada istraženi dokumenti. To je grad u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine, i pedstavlja ekonomsko središte geografske regije Srednja Bosna, i pored Travnika i Jajca to je najvažniji grad toga dijela države. Grad poznat po vatrenim navijačima, poznat po tonama čelika koje su odvežene u svim pravcima svijeta i koje su izvile u visine nebodere, ojačale mostove, izgradile gradove i brojne druge zgode. U kotlini koja doprinosi njegovoj zagušljivosti još poznat i kao grad smoga. Riječ je o jednoj Zenici, zjenici oka našega.

Kako je lijepo čuti o jednome gradu lijepe stvari, ponosno čitati statistike iz devedesetih, i razočarati se što je veća zagađenost vazduha česticama PM10 u posljednjih nekoliko godina od penzija, a čini mi se i plata istih onih nekoliko hiljada građana. To je ona Zenica koju potresaju zemljotresi nekoliko posljednjih dana, o kojima naši dragi susjedi pišu kao o turističkim atrakcijama - možda nekad i napravimo posao od toga turizma. I onda, moram reći da je to ona ista Zenica čiji je fudbalski klub, usprkos njvatrenijim navijačima, zadnja rupa na svirali domaćeg nogometa, a da ne govorim o nekom višem nivou, ali ne samo fudbalski. To je ista ona Zenica koja ima mali milion gradilišta i rupa na cesti. I na kraju to je ista ona Zenica koja ima Arenu koja zjapi prazna dok u sela, ne mogu drugačije da ih nazovem, koja ne broje ni po 1000 stanovnika dolaze estradne zvijezde da organizuju koncerte. Naravno, ne smijem biti zaboravan, moram reći i to da je to ona Zenica gdje je mladim ljudima veći prosperitet ispred haustora nego drugdje, ako zamislimo da postoji to drugdje uopće. I opet, ne mogu da skratim priču, to je ista ona Zenica u kojoj je isplatnije da Gradska kafana zjapi prazna nego da je prepuste umjetnicima. To je taj grad, naša Zenica, isti onaj grad u kojem je jedina prednost što vidiš šta udišeš.

Dugo vremena nisam primjećivao te stvari, ali onda sam počeo da tražim krivce, ako je neko uopće kriv. Počeo sam da čitam komentare ljudi na Zenicablogu. Jednostavno sam pred sebe stavio toliko informacija koje su ukazivale na nezadovoljstvo, ne samo moje, nego i sugrađana koji bi rado ovu subotu na koncert neke zvijezde u Areni. Vrlo rado bi zapitao svoje kolege šta oni misle ko je krivac, zbog čega moramo ići na druga mjesta da bi uspjeli? Onda, kada sve uzmem uobzir zapravo zaključim da smo krivci zapravo mi. Mi podržavamo sve to. Mi smo ti koji smo sebi priuštili i praznu Arenu, ja uvijek polazim od toga jer pripadam populaciji mlađih ljudi, ali znam da ima mnogo bitnijih problema na koje ukazuju građani, i koji su jako bitni. Samo nije mi jasno zašto ne napravimo korak naprijed i ne krenemo da mijenjamo ono što nam ne odgovara? Opet, s druge strane, ako nam odgovara situacija u kojoj jesmo zašto onda ne prestanemo za početak svakodnevno da kukamo?

Možda sam pretjerao, i krivo mi je što uopće o tome pišem, odnosno krivo mi je zašto se o tome uopće mora da piše kada postoji toliko stvari o kojima se može pisati, ali jednostavno smatram da je možda već pravo vrijeme da se nešto promijeni, da se ljudi probude, a ne da nas bude zemljotresi, zagušljivost zraka i sat koji nas upozorava da kasnimo. Smatram da ovaj grad može puno više u odnosu na svoju regiju, ne samo iz razloga jer ga dijelimo, nego iz razloga što imam priliku da pogledam šta drugi mogu.

J.R.