- Imao je gotovo sve petice. Bio predsjednik odjeljenja u prvom i sada osmom razredu. Trenirao odbojku, kratko nogomet i košarku. Bio je najmirnije dijete koje znam, a čitav razred je bio za primjer, najbolji u školi. Žive podno Klopačkih stijena, daleko Još niko ne vjeruje da smo ga posljednji put vidjeli u učionici, kaže nam profesor tjelesnog odgoja Enver Jahić, pokazujući dnevnik sa Safetovim ocjenama.

Učiteljica Lejla Kuburić bila je razredni starješina Safetu prva četiri razreda. Kaže da je i četiri godine poslije, nije prošao dan da je ne pita kako je, treba li pomoći šta, kad god je sretne. Sa dvoje Safetovih nastavnika krećemo na vrh naselja Hamida, do kuće Serhatlićevih, ispred koje pogled «puca» na grad i školu u koji će se sa maturalne ekskurzije Safet vratiti u lijesu.

- Četrdeset godina predajem učenicima. U ovoj školi sam petnaest, ne pamtim slučaj da se nešto ovako dogodilo, kaže Jahić. Na vratima kuće Serhatlićevih u suzama neutješna majka Safija, te sestra Safetova sestra Sabina, učenica 6.razreda iste škole.

- Moj Sajo je otišao zdrav, a vraća mi se ovako. Ne krivim nikog, svjesna sam šta se dogodilo, od Boga je. Kad smo kretali, njegov razrednik Mladen Madacki kaže – gospođo, ovo mi je deseta jubilarna ekskurzija da je vodim, vratiću ih sve u Zenicu. A Allah je htio da se moj Sajo ovako vrati. Ispratili smo ih, nakupovala sam mu hrane, znamd a on tamo neće svašta jesti, da je znao da ništa od toga neće probati. Javio mi se jednom porukom kad su oko šest ušli u Hrvatsku, te u deset da su u hotelu, da su se smjestili. U zadnjoj poruci piše i da je sve u redu, da nema razloga da se brinem, kaže Safija grcajući u suzama.

Kaže da je teško govoriti o svom sinu, ali da je ponosna što joj nikad niko nije rekao ružnu riječ. Bio im je oslonac u kući, ponos u školi, primjer za djecu iz komšiluka. Izbjeglička porodica iz Jajca doselila je u ratu, a otac Asim je porodicu prehranjivao radom u Njemačkoj. Dan poslije Safetovog rođendana, 9.aprila otišao je na rad i vijest o smrti sina zatekla ga je u Karlsrueu. Odmah je sa dvojicom braće, sa kojima i radi u Njemačkoj krenuo nazad i stigao je jučer ujutro u Zenicu, u trenucima kad smo napuštali njihov dom.

- Tako je pažljivo birao matursko odijelo, nije znao da ga neće obući na maturu. To dijete je na rani sabah ustajalo, na džumu išao, molio nastavnike da ga puste kad mu «kači» nastavu. U petak je zaboravio kući rad iz likovnog, kad sam ga nazvala da se vrati, rek'o mi je – majko, meni je preče da na džumu odem, a objasniću nastavniku da sam rad zaboravio. Otišao je i na džumu i stigao kući po rad. Da je iko ikad išta loše reko o mom djetetu, a ovakva me sudbina zadesi. Nikad nije bio bolestam, pogotovo od srca. Dijete je sve stizalo, školu, sport, nijedan izostanak iz škole. Dan prije nego će muž krenuti u Njemačku bio mu je 15.rođendan, imao je petnaest godina i 53 dana, plačući kaže majka.

Njihova rodica Dženana Kurić, čija kćerka Amela ide u Safetov razred kaže da njena kćerka i cijeli razred ne prestaju plakati, te da su djeca jako potresena svime.

- Sajo je bio uzor svim drugovima. Moja Amela je rekla – Sajo će upisati Gimnaziju i ja idem, nekoliko učenika je zbog njega namjeravalo upisati Gimnaziju, kaže. U trenutku kad je pred kuću stigao otac Asim sa braćom, suze su navrle svim prisutnim, od komšija do Safetovih profesora.