Zanimljivo je da je Alma postala više nego popularna čak i prije nego što se pojavila na TV ekranima u Turskoj. Na ulici su je zaustavljali da se slikaju s njom, tražili su joj autogram, pratili je nakon pres-konferencija...

- Producenti serije gledali su me u filmu "U zemlji krvi i meda" i strašno im se dopalo kako sam odglumila svoj lik. Na početku sam trebala gostovati u samo četiri epizode, međutim, poslije su odlučili da ostajem do kraja serije. Do saradnje je došlo preko noći i u početku sam bila malo skeptična, jer kada je u pitanju serija, mislim da glumac treba dva puta razmisliti je li to dobro za njega - kaže nam Alma Terzić.

U seriji se pojavljujete u ulozi Alme, muzičarke koja je silovana u ratu?

- Da. Razmišljali su da li da mi mijenjaju ime, ali kako im se dopalo, ostavili su. Inače, moje ime na turskom znači "ne uzmi". Zamislite kako je smiješno zvučalo kada sam se ja prvog dana predstavila produkciji i kazala "Alma" na samom početku saradnje (smijeh). Što se tiče uloge, glumila sam živi štit, bila sam silovana, išla na razmjenu... Simboličan je i sam naziv serije, a što ja nisam znala ranije. Naime, "Plavi leptiri" dio su priče o Srebrenici. Kada su ukopavali mrtve, izrasli su cvjetovi na koje idu samo plavi leptiri i kažu da ih je bilo više od hiljadu. Iako zvuči nerealno, izgledalo je kao duše umrlih. 

U filmu "U zemlji krvi i meda", rediteljskom i scenarističkom prvjencu Anđeline Đoli (Angelina Jolie), glumili ste zatočenicu. Koliko je bilo teško učestvovati u tom projektu?

- Strašno! Posebno momenti kada sam igrala živi štit, kada smo imali prave puške na svojim leđima. Kada smo se približavali kući koja je zaista gorjela. Meni je to bio jedan od najtežih momenata na setu. U toj sceni meni je bilo zaista teško igrati, jer zvuk metka meni nesvjesno pravi trzaj tijela. Nakon svih scena, trebala sam telefonski poziv s roditeljima, čak i u Turskoj kada sam snimala.  

Većina filmskih projekata koje ste radili, vraćaju Vas u ratni period. Ipak, bili ste djevojčica za vrijeme agresije na BiH. 

- Da. Ja rat nekako konstantno proživljavam. Mislim da imam jedan vid odgovornosti da pričam o onome šta se dešavalo u tom periodu, jer sam bila dio toga. Postoje stvari iz rata kojih se ne želim sjećati, a sjećam ih se.

Ulogom u filmu "Snijeg" Aide Begić ostvarili ste prvo profesionalno iskustvo. Kako sada gledate na to?

- To je najvrednije iskustvo u mom životu. Aida Begić je moja prva filmska rediteljka i to se ne zaboravlja. Taj prvi set je vrijedan i mora se pamtiti. Aida je vrsna rediteljka, što je dokazala opet, ovog puta odlaskom u Kan.

Zaigrali ste u nekoliko zapaženih predstava u BiH. Je li Vam draže pozorište ili film?

- To su dva različita svijeta. Pozorište je nešto što počinje u pola osam (20 sati, op. a.), završava u 10 (22 sata, op. a.) pa u međuvremenu šta god da se desi, pa čak i srčani udar, to je tvoj problem. Publika je i dalje u sali. Kako se u posljednje vrijeme više bavim filmom, to je za mene neistražen prostor. Ne mogu reći da mi je film draži, ali kako mi je nov, zanimljiviji mi je od pozorišta.

Pristižu li novi angažmani? Možemo li očekivati novo pojavljivanje na filmu?

- Postoje projekti u Njujorku i ponovo u Turskoj, ali o tome još ne smijem ništa govoriti.

Rođeni ste u Zenici, a živite u Sarajevu. Nedostaje li Vam rodni grad?

- S obzirom na to da u porodici imam veliku podršku, jer toliko putujem, zna se desiti da po tri mjeseca ne idem kući. Naravno da mi mnogo nedostaju. Kako se bavim poslom koji je veoma promjenjiv i gdje nikada ne znaš šta te čeka iza sljedećeg ugla, uspjeh ili poraz, onda je to lijepo podijeliti s ljudima koje voliš. Oni će vam najiskrenije reći dokle ste stigli.

Po čemu ćete pamtiti saradnju s oskarovkom Anđelinom Đoli?

- Sigurno po tome što sam se uspjela razviti kao osoba, ali i glumica. Također, uvidjela sam taj "star sistem", koji sam ja imala u glavi. Kada sam imala sedam godina i počela se baviti glumom, otac mi je rekao da ću nekada otići u Holivud. Sve te ljude koje mi gledamo na malim ekranima i ta zvjezdana prašina, to nema veze s onim što oni zaista jesu. Anđelina je jedna od najinspirativnijih osoba koje sam srela u životu.

D.Avaz