Nesreća prva.

Prvo su otišli rudari: Mehemed Dizdarević, Mehmedalija Halilović, Fahir Halač, Fejzo Isaković i Hajrudin Bradarac. Za posljednjeg, kolege su rekle da je radio tri dana, da su njegovi ispred noža pobjegli iz Rogatice, i da ni u ratu nisu vidjeli tužniju sliku od one kad njegovi supruga i sin ne žele napustiti krug jame Raspotočje, dok ne vide njegovo tijelo. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Treća nesreća ove godine u rudniku nije došla sama. Desila se u jami dubokoj 800 metara, za koju su rudari “onima gore” stalno pokušali dokazati da je opasna i da će svi izginuti. Kako sada stvari stoje, za petoricu komorata koje je pojela ćudljiva utroba Raspotočja niko neće odgovarati. Na takva pitanja nema odgovora. Samo pogled ustranu, i jedna rečenica:

"Tako je ovdje, kad objave konkurs da će zaposliti 6 rudara, javi se 300 ljudi."

I još nešto: "Znaš, rudnik je ovisan o Elektroprivredi, tako da se ovdje niko ništa i ne pita. Ljudi mogu raditi, i ne raditi".

Pred takvim "argumentima" sve teorije padaju u vodu, jer život košta onoliko koliko poslodavac odredi, bez poštovanja prava zaposlenika. To je, praktično, feudalizam, s tim da su (potencijalni) zaposlenici (opet potencijalno) slobodni ljudi.

O životu u rudniku znam koliko sam mogao naučiti iz biografije svoga djeda: on je u Mostaru preživio vijek kao stolar na Rudniku. Nakon rata sam proveo nekoliko dana s rudarima u Brezi, oblačio odijelo i silazio u jamu, izlazio liftom garav, tuširao se u kupaonici s debelim jugo-pločicama, i jeo s njima u menzi. Premalo da bih napisao i pjesmu, a kamoli da osjetim njihov život. No, mnogo više od svakog utalizanog kandidata čija fotografija, u sjajnom odijelu iskoči pred izbore, svaki put kad kliknete neku vijest povezanu s onim što se posljednji mjesec događa u Zenici. Izbori su, zaboga. No, zemlja krije svoje tajne: objašnjenje da se gorski udari ne mogu kontrolirati nije dovoljno nizašta, najmanje za miran san. Ukoliko se, naravno, čovjek u ovom vremenu hoće baviti tričarijama kakva je, recimo, savjest.   

Nesreća druga.
Za vrijeme velikog odmora u zeničkoj školi Musa Ćazim Ćatić, za vrijeme školske užine, u “naguravanju” (šta li to znači?) smrtno je stradao 11-godišnji dječak H. M.. Kroz gustu i neprohodnu šumu konsternacije u kojoj svi, i direktor škole, i nastavnici i roditelji, i učenici žale za nesretnim slučajem, u sjećanje dolazi nedavni snimak u kojem djevojka – a vidi se da joj to nije prvi put, što će se kasnije i čuti – “ozbiljno”, razbojnički, istuče svoju školsku drugaricu. O užinama u školi znam(o) koliko i svi koji su se skupljali oko zadnje klupe ili školskog bifea, pa znamo i to da nije dovoljno “naguravanje” da bi neko smrtno stradao.

Škola, dakle, baš kao i jama ima neke svoje tajne, ali se o njima ne govori. Roditeljima ovoga dječaka, ako recimo odluče da prekinu s ovim životom i odu negdje daleko, u Kanadu ili Švedsku, neće biti lako objasniti da dijete nisu izgubili u oružanim sukobima, po kojima većina ondašnjeg svijeta zna za Bosnu, nego u "naguravanju". Za takav bol utjehe nema, a čini se da, opet kao u slučaju s rudarima – nema direktno odgovornih. Ili ih, barem zasad - ne znamo.

Nesreća treća.    
Prije dva dana je Uprava kompanije Arcelor Mittal Zenica (to se nekad zvalo Željezara) objavila je da se u krugu fabrike desila nesreća u kojoj je smrtno stradao I.M. (22), iz Busovače, "zaposlenik firme, koja je bila angažirana na izvođenju poslova čišćenja silosa uglja u pogonu Koksara".

Saopćenje najveće svjetske kompanije za proizvodnju čelika, hladno kao njihov osnovni proizvod, kaže još da su istražne radnje o ovom tragičnom događaju u toku. Da će se s više informacija raspolagati po okončanju istrage i da duboko suosjećaju s obitelji nastradalog zaposlenika.

O čišćenju silosa, općenito, ne znam ništa: ono što se usput šapće jeste da je zakazala sigurnost, te da je nesretni I.M. rođen 1992. godine radio na svom prvom poslu, za eksternu firmu koju je Mittal uzeo kao outsourcing. Baš kao da je to važno, pogotovo obitelji s kojom firma s većinskim  indijskim vlasništvom, sa sjedištem u Luxembourgu, duboko suosjeća!?

Istina, u tragičnim trenucima nema mjesta cinizmu, ali nije li se mrak u koji se upalo, u posljednje tri sedmice najdublje u Zenici, već dovoljno poigrao?

Da ovako, bezosjećajni i slijepi kod očiju, od mraka ne vidimo da ove tri nesreće, osim što su se desile u nekadašnjem gradu ponosu teške industrije, imaju zajedničku nit, jer su i nagovještaj i rezultat jedne opće propasti: u kojoj nema odgovornih, i u kojoj su žrtve, kad nisu inicijali, samo nekakva beskonačna tegoba crne hronike.   

Kao što je pogrešno za raspad bivše Jugoslavije u devedesetim godinama prošlog vijeka (bilo) optuživati Zapad i “globalni kapitalizam”, tako je danas iritantno i ignorantski ne vidjeti da je Zenica, s jedne strane, doživjela sudbinu gradova u kojima su radile (pre)glomazne, megalomanske željezare, simboli industrijalizacije: na sličan način su danas ostavljeni i tužni i Detroit, i Sisak, i Jesenice. Istina, Zenica ima i Arenu, i novi kamp reprezentacije i muzeje koji (za razliku od sarajevskih ) rade. I pored, deurbanizacije i dehumanizacije kroz koju je prošla, još uvijek ima supstancu onoga što čini grad.

No, ono što (joj) se dogodilo ovoga septembra su tragedije svih nas, i prema tome se tako mora odnositi: ma koliko “visoko” bili odgovorni za njih.

Inače će ljude samo nastaviti gutati jame i dimnjaci.

A djeca, u “naguravanju”, ginuti uz užinu. Sve dok ne shvatimo da cijena slobode, nije cijena osamostaljenja, ili odbrane.

Nego cijena života koji se u toj “slobodi” živi. 

I kako se u njoj umire.  

Radiosarajevo.ba