Tako ovo moje srce, koje mislim da ima glavu, samo niti je velika niti je glava velikana, nego običnog hodoljuba dunajlukom do propisanog vakta, smoreno, potraži taj kutak, tu oazu u kojoj će se napiti i povratiti dušu, tamo gdje joj je mjesto. Kako svaki živi stvor koga je Uzvišeni Allah dž.š. stvorio i dao na ovaj svijet, traži tu svoju malu bajtu, tu svoju utvrdu, to svoje sklonište, mjesto u kojem se makar zehru osjeća sigurnije od onih raznih napasti i zla koje kruži, tako i ova moja duša upravo poželi. Nije to mjesto raskoši ovoduljalučke, za čime žude oni koji nemaju srca, nije to bastion iza zidina kojekakvih hacijendi koje su samo tu da bi se pokazivale sebi i sebi sličnim. Nije to mjesto u kojem ti nuđeni opijati zaderneče to posustalo srce do te mjere da više ne znaš ni ko si ni odakle si. Nije! Jer je duši i na takvim mjestima tijesno i tegobno, pa ako hoćeš i strašivo.
Tako ja pohodi Osman Čelebijinu džamiju, Potočku. Rijetke će džematlije umjeti pogoditi iz prve drugi naziv, osim Potočka, ali će itekako umjeti doći. I kako više dolaze to više žeđ za dolaskom jača a duša tjera onu neveliku glavu baš tamo. Jer joj je lijepo.U svodu od masivnih drvenih greda gledam, rukom neimara uklesane završetke što se uokolo vezuju u jedan lijepo ispleteni niz jakoga bedema i ljepote darovitih ruku.
Poput vladara tvrđave, duša se tu raskomoti na samo metar kvadratni postekije, a bi reko da je ima u svakome ćošku. Sa zidova me dodiruju lehve ispisane beskrajno tačnom rukom vještoga kaligrafa, pa pomislim morebit je koju ispisala ruka moga imama iz djetinjstva, Semina ef. Lepare iz Ostrošca kod Konjica. Morebit!
Ulaze džematlije, ulaze duše koje i poput moje ovdje nalaze zbijeg i kako se puni to nam biva sve šire. Sa blijedih lica klizi poput kaplje one kišne što se ukaza na drvenom plafonu, osmjeh onaj merhametli. Neke znam a neki mi se učine znanim. Šutimo i dovimo a među nam teče razgovor očima, glasniji i življi nego li u bilo kojem parlamentu onom državnom. Duša se opijena ljepotom Allahove kuće pomalo izmiče a oči čavrljaju li čavrljaju ko kakva mladica, tek došla u novu kuću, kako bi svima ugodila i odgovorila i čija je i odakle je i šta zna i šta ne zna.
Evo petak je i sa dobrim prijateljem, mojim ratnim drugom, koji me pohodi iz daleke Francuske da eto zajedno činimo ibadet, na mahfilu, kako on predloži, klanjali smo nafilu, zikrili i dovili i slušali mladoga hafiza dok uči kur'anske ajete i ćutili onu finu toplinu što se ko draga ruka podvlači pod pazuh i učini te sretnim. U gusto zbijenim safovima, lijevo od mene, još jedan moj ratni drug Safet, kao da krećemo u boj, morebit i jeste i ovo naki boj. Meni bi drago. Osjećaj snage i sigurnosti u isti mah obuze me čitavog iako i nisam neka velika japija, pa upijajući suru iz usti hafiza, sav nekako ustreptao kao da ću poletjeti. Od prozora do prozora što se uvukli u debele zidove ko dolafi iza kojih stoje zahrđali demiri, poput kakve male ptice prhućem od ushićenja, cvrkućem ne želeći napustiti taj zlatni kafez, siguran od svake napasti. Ašićare ko da me duša hoće napustit!
Jok, ne bi me strah. Nikako, makar to bilo ovdje u ovoj Potočkoj džamiji i sad. Malko mi žao ovog trenutka u kojem duša nađe sebe, svoj smiraj i mene samog, dunjalukom umorenog. Taman što se otarasih ovijeh misli kad ono hafiz ko da je virio u ovu moju dušu, poče vaziti o smrti. Lijepo on to posloži, svaku na mjesto ko da će graditi visoku građevinu pa se ni jedna izgovorena ne smije ukriviti. Tišina, ispunjene džamije do posljednjeg mjesta, Osman Čelebijine, Potočke, upijala je svaku izgovorenu riječ, poput zidova što upijaju svaki dah džematlija. Mehko kao u maternici kako se dijete raskomoti, bi mi u tome safu, na mahfilu, dok hafiz završava vaz, doveći silazi sa mimbera, toplina ispod pazuha raznježi ovu moju dušu do suza.
Bože, kako nam malo fali da budemo sretni a još manje da budemo bogati. Ostavit ćemo dan buljeći u travnjak kojeg su prije koji čas pohodile cuke i tražiti djetelinu sa četiri lista a sreća je tu na dobro poznatoj adresi. Čeka! A kada spoznamo vrijednosti osvojit ćemo i bogatstvo. Srce će pronaći onu na trenutak izgubljenu glavu koja će vam svojim očima pokazati put a duša ojačala ukoniti ono trnje što ga prosiplju po putu one glave što nemaju srca.
Naše je sam da koračamo jer broj koraka zna samo On!
Samo, neće duša kaljave opanke!
Piše: Said Šteta
