15 Novembar 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 24 Mart 2014 03:23

Dvadeset godina poslije..

I pored svih problema koje život u Zenici sa sobom nosi, drage su mi promjene u odnosu na ovu fotografiju. Noćas ova ulica miriše na proljeće i mladost. Tu se šeta, grli, voli, ljubi, smije, plače; među gradskim spadalima nastaju fazoni koji će se prenositi s koljena na koljeno. Niko ne razmišlja o zvuku ispaljenja granate, nakon kojeg imaš nekoliko sekundi da se pružiš po zemlji, nadajući se da tvoj broj tog dana nije izvučen.


Umjesto posmrtnih ostataka juge, noćas su se ovdje mogli vidjeti drugi automobili. Dječiji. Djeca su prelazila svoje prve životne metre u četverotočkašima, a roditelji, tetke, daidže, ujaci, bake, nene, djedovi... su to pažljivo posmatrali. Devastirana crvena trafika s fotografije, u kojoj, osim zarazne bolesti, nema ničega, zamijenjena je drugom, modernom, na kojoj možeš kupiti sve što ti treba (i ne treba): od širokog asortimana kondoma do "ljubića" Nure Bazdulj Hubijar i drugih sranja zapakovanih među korice. Čokolada se tu može kupiti u svako doba dana. Nije bilo čokolade u vremenu s fotografije.

 

Kino 29. novembar, čije se ruševine vide iznad trafike, pretvoreno je u moderni multipleks gdje se svakodnevno emituju najaktuelniji filmovi. U periodu s fotografije nije bilo projekcija; život je bio sadržajniji od bilo kojeg horora. Tu se noćas mogla popiti kafa, sok, alkohol; pojesti pica, sendvič, miješano meso... Ima svega. Hljeba ima koliko hoćeš. Ništa ne zavisi od švercera i otvaranja nekakvog koridora u Gluhoj Bukovici.

 

Generacije rođene 1996. godine (i poslije) nikada neće shvatiti zašto mi stariji u svom svakodnevnom govoru često upotrebljavamo sintagme "prije rata", "u ratu", "poslije rata". A nama je rat zaista obilježio živote i natjerao nas da preskačemo djetinjstva, rano sazrijevamo, prerano ostarimo, budemo uvijek nekako za nijansu ozbiljniji i nakurčeniji nego što bi bili da se nije desilo sve što se desilo. Nije, dakle, rat ostavio svoje tragove samo na nivou govora. Kamo puste sreće da jeste. Tragovi su suštinske prirode. Mi smo obilježeni. Životi su trajno i nepovratno uništeni.

 

I dobro je što mlađi nikada neće shvatiti nas starije. Ne treba uopšte inistirati da nas shvate. Treba ih pustiti da kroz život marširaju slobodni, neopterećeni, neobilježeni... Ka boljem sutra.

 

Pukovnik Aurelijano Buendija