Prvi dan

Prvog dana protesta koji su održani u Zenici, kada je valjda bivši premijer Vlade Zeničko-dobojskog kantona Munib Husejnagić izašao pred demonstrante i razgovarao sa njima, već tada je znao šta se sprema. Ljudi su mu fino najavili, preko medija, sutra se borimo za Zenicu! Razišli se svi i došla noć. Zakazani neki sastanci u Sarajevu, vezano za obezbjeđivanje protesta, a tek sutra ćemo vidjeti šta će biti...

Drugi dan - dan D

Počet ću sa rečenicom, kakav arhiv BiH, kakvo blago? Svo zlo i nesreća ostalo na tome, ništa nije vrednije od života ljudskog, da li to bio život, policajca, demonstranta ili vandala. Zašto kažem i vandala? Jer je i njih bilo.

Drugog dana protesta koji su održani u Zenici pred zgradom Vlade ZDK, svi su znali šta će se desiti. I policija, i uposlenici Vlade i ministri i demonstranti. Rušenje. Kordon policije od desetak ljudi stao je ispred mase od oko, slobodne procjene, 1.000 demonstranata, a između njih je bila 'zaštitna ograda'. Uzvici, potom kao neka provokacija, podupla se broj specijalaca, sada ih je 'duplo više ispred demonstranata', koji su već izgubili strpljenje. Kako i ne bi, 20 godina...

Počinje bacanje kamenja na prozore zgrade Vlade ZDK, petarde, no, sve više kamenica završava na specijalcima. Potom je uslijedila opomena preko megafona da se zaustavi gađanje ili će uslijediti upotreba sile. Nije se zaustavilo.

Moram napomenuti, BILO JE POJEDINACA KOJI SU GOVORILI DRUGIM POJEDINCIMA DA SE PRESTANE SA KAMENOVANJEM, ali bezuspješno. Policija je krenula u akciju, nakon što su pojedinci probili nogama zaštitnu ogradu, i demonstrante rastjerala sa platoa. Mnogi su stali jer su znali da nisu ništa uradili, no kada su vidjeli da policija nema milosti, i oni su pobjegli, ostao je samo jedan čovjek koji je cijelo vrijeme bio naget na tu zaštitnu ogradu. Čovjek sa šeširom na glavi.

Na ulazu u parking, stojim iznad specijalaca i demonstranata, vidim naguravanje, jedan čovjek pada, a potom i još jedan sa štakama. Demonstranti pokušavaju zaustaviti 'pohod' specijalaca kako bi digli te ljude i uspjeli su. Policija sa štitovima pomjerila je svoju granicu, udaljili su demonstrante i sa provbitne pozicije, a u jednom trenutku, dimna zavjesa, nove kamenice, pohod demonstranata, a policajci se povlaće. Tada je veliki broj njih povrijeđen, dobro se sjećam čovjeka kojem je krv "šikljala" sa lica kada je skinuo zaštitnu kacigu. Povlačimo se svi iza zgrade Vlade ZDK, a tada se i spašavaju povrijeđeni policajci. Bilo je povrijeđenih i demonstranata, sigurno!

U jednom trenutku jedan policajac govori: "Ako je do Vlade razbijaj, ali zašto trebamo ovoliko povrijeđenih ljudi na obje strane, nećemo mrtva glava da padne, niko to ne želi..", nastavlja se presing na prednji dio zgrade, policija nakon skoro sat upotrebljava suzavce, masa ih izbjegava na sve moguće načine, a potom, nestaje i suzavaca.

Neredi se nastavljaju i iza zgrade Vlade ZDK, zapaljeno je jedno auto, a tri su odgurana u Kočevu rijeku, nakon čega policajci ponovo prave presing, ali bezuspješno, malo ih je... Tu je bilo i privatnih auta, kamenovan je ugostiteljski objekat, zapaljeno je auto novog pojačanja Čelika, to nisu uradili demonstranti! To su uradili pojedinci.

Međutim, svi osuđujemo to dan poslije, osuđujemo razbijene izloge Centrotransa, "Second hand" prodavnice, razbijene bankomate, razbijenu i zapaljenu Elektorprivredu, automate za parking, kafić u zgradi Općine koji je bio možda i jedini prihod porodici koja ga je držala. Zaprepašten sam bio kada sam vidio da kamenice lete u objekat, pojedinci ulaze, iznose sokove, pive, kafu, a potom iz objekta građani iznose ženu i djevojku, KOJE SU CIJELO VRIJEME BILE UNUTRA!

Demonstracije opravdavam, dosta je i dajem podršku ljudima koji žele na BILO KOJI NAČIN boriti se za svoja prava, ali ne mogu da opravdam postupke pojedinaca koji su napravili štete na privatnim objektima. Žal mi ostaje za tim. Šta je skrivila fontana na Trgu Bosne i Hercegovine... ?

Hajka na novinare 

Novinari su od početka demonstracija, pa i ja lično, bili i bio na strani demonstranata. Novac za koji se radi je ništa u odnosu na moju iskrenu želju da doprinesem presingu na Vladu preko MEDIJA. Taj dan, upoznat već sa situacijom oko snimanja i slikanja, stojim po strani i slikam zgradu vlade i iz daljine demonstrante koji su nezadovoljni. Već su novinari bili tu prije okupljanja, zenički novinari, roditelji koji rade taj posao da bi prehranili svoje porodice, studenti koji taj posao imaju kao hobi i koji su morali uraditi da bi sutra imali za normalan život, ali problem je drugi. Razumljivo je da je rulja bijesna kada situacija izmakne kontroli, snimaš, slikaš, rizikuješ, ali na kraju krajeva paziš. Nisam se bojao jer sam znao da radim za svoje sugrađane i znao sam svoj cilj, kasnije su stvari postale drugačije...

U jednom trenutku slikam naravno i prilazi mi momak sa maskom i pita: "Šta snimaš?", objašnjavam mu da ne snimam nego da slikam  i pokazujem fotografije koje sam uslikao, nakon čega govori uredu nemoj snimat i odlazi. Još nekoliko prijetnji dolazi, uglavnom novinarima koji su tu bili jer su morali, inače, svoje porodice ili i oni sami sutra bi bili gladni i žedni i na ulici, da taj dan nisu bili tu kad su se bacale kamenice, suzavci i slično.

Ljude koje znam ogorčeni su na dezinformacije, ljude koje znam u ratu su radili svoj posao objektivno. Ljude koje znam i borili su se u ratu, a kasnije su postali novinari, ljude koje znam su očevi, dide i Zeničani.

Par pojedinaca u Sarajevu pali zgrade institucija, svi novinari te pojedince, jer nisu svi palili, veliki broj njih je demonstrirao, naziva ih vandalima i huliganima. Kradu se stvari, opravdanje, krali su i političari... I onda postavljam sebi pitanje pa zar želimo da budemo kao oni, a borimo se da ih skinemo?

Potom, brojni mediji zabravljaju prave demonstrante koji su stajali po strani dok su huligani i vandali palili i uništavali, pa glavni fokus stavljaju na njih upravo. Medija ima svakakvih ljudi, od objektivnih koji objavljuju i jednu i drugu stranu, pa ne odgovaraju čitateljima, do onih subjektivnih koji objavljuju samo ono što odgovara čitateljima ili stranačkih koji objavljuju ono što se na kraju ne sviđa NIKOM! Prepoznat će se...

Da li je trebalo biti, ili nije trebalo?

Međutim, ja kao ja, opravdavam neke stvari, ali neke i ne. Istina, za revoluciju je potrebno da narod ustane, nigdje revolucija nije uspjela preko Facebooka i mirnim protestima. Uspjelo je sa JMBG, izvinite, ali kasno, neko je na kraju izgubio život. Mirni protesti su mnogo šta i mogu imati više efekta nego paljenje institucija i privatnih objekata, ali usijane glave teško o tome razmišljaju. Jeste, moralo se desiti što se desilo, ali, da li znamo gdje je granica? Slušamo priče da je ovako slično bilo pred rat 1992. godine, brojni stariji ljudi su u strahu od ovog, kako bi ovo moglo završiti... Nadam se iskreno, da ćemo znati gdje je granica i kakve prave korake možemo uraditi pored paljenja i demoliranja. Ratni vojni invalidi za svoja prava su se izborili blokadom saobraćajnica, magistrala, tada staje sve!

Da sam ja neko...

Da nisam ono što jesam, da ne moram raditi ono što moram raditi iz privatnih razloga. Bio bi sa svojim sugrađanima, sa svojim narodima, dostojanstveno bi se borio za ovu državu sve dok to opravdava epitet dostojanstva! Uspjet ćemo ljudi, siguran sam.

U pamet i razumno, vanredni izbori, skidanje vlasti, ukidanje kantona, sve to možemo na federalnom nivou uraditi. Sretno nam i u pamet!