10 Avgust 2022
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
petak, 30 Avgust 2013 22:37

Lejla Tandir

Zenicablog prenosi pismo naše posjetiteljke - čitateljke, koja pokazuje da ljekarska humanost nije izumrla u ovim krajevima. U već nekoliko navrata dobijali smo "signale" da pišemo o određenim osobama, a nama su uvijek draža i podstičemo posjetioce da u prvom licu jednine pišu i o lijepim, kao i o ružnim primjerima koje su doživjeli.

 

Ratna bolnica s četiri zvjezdice humanosti  - Odavno nisam čula i pročitala, a pogotovo ne u posljednje vrijeme, da neko hvali liječnika. Taj propust i taj negativan imidž koji je stvoren u javnosti želim, ako je moguće, malo ispraviti i želim reći da sam bila veoma zadovoljna liječničkom uslugom. Jer zadovoljstvo je ono o čemu najmanje mislimo i govorimo kada je u pitanju uslužna djelatnost kakva je i medicinska usluga. O tome trebamo naročito govoriti onda kada je u pitanju javna medicinska usluga koju mi plaćamo iz budžetskih sredstava, odnosno svojih džepova, tako da se pitamo da li smo njome zadovoljni ili ne, u kojoj mjeri, šta je dobro a šta se treba promijeniti, ko je odgovoran za to, itd. I to ne po kuloarima i ćoškovima „ispotiha“ nego glasno, jasno i argumentirano, a ponekad i javno.

 

U ovoj godini provela sam mnoge dane u zeničnoj bolnici, nagledala se svega i svačega, ali ne kao pacijent nego njegov najbliži član porodice. Sticala sam svoje pratilačko i posmatračko iskustvo po različitim odjelima i sa mnogim liječnicima, izvodeći zaključke, gradeći svoj stav i razvijajući kriterije za procjenu, tako da bih mogla napisati neke manje memoare ili kakav istraživački rad o pacijentima, liječnicima, medicinskom osoblju, bolnici i njenim hodnicima. Za to vrijeme lično nisam doživjela neku veću neugodnost, nesporazum ili liječnički propust, pogrešku ili nemar. Toga sigurno ima, iako moje iskustvo govori da je veliki dio posla u rukama pratioca i njegove pribranosti u teškim situacijama, pacijenta i njegovog strpljenja, pa na kraju i njihove opšte pismenosti i vještina komunikacije.  Sada, međutim, želim istaknuti samo jedan primjer koji baca neko bolje svjetlo na liječničku profesiju, jer to osjećam kao svoju građansku dužnost. 

 

Malo je odjela u zeničkoj bolnici koji su u tako teškom stanju kakva je neurologija – prava ratna bolnica, kako se izrazila jedna liječnica. Zvuči gotovo paradoksalno da tamo možete dobiti medicinsku uslugu s četiri zvjezdice kao što se nama dogodilo – ali to je istina. Tamo su neki liječnici i tehničari oličenje onoga što krasi liječnički poziv – istinska humanost, vrhunska profesionalnost, ogromna briga za čovjeka i najbolja moguća komunikacija s pacijentom i njegovom porodicom. Takva je doktorica Lejla Tandir – svijetli primjer svega toga. 

 

Naime, ovih smo dana zbog sumnje na moždani udar ostavili na opservaciji člana naše porodice i bili prijatno iznenađeni ukupnim tretmanom koji smo dobili od dežurne liječnice dr Tandir i medicinskih sestara i tehničara. Mlada, lijepa, obrazovana i pametna liječnica svojim odnosom prema pacijentu i članovima porodice za tih manje od 24 sata koliko je pacijent zadržan, učinila je da nam se vrati povjerenje u svijet, u život, u ljekare, bolnicu, i konačno optimizam kada je u pitanju budućnost ove zemlje...

 

Od prvog trenutka prijema na odjel do zadnjeg, kada ispraća pacijenta i njegovu porodicu uz rukovanje i želju za srećom, mlada liječnica je svoj posao odradila savršeno. Odjel nema ni osnovnih lijekova, sobe su pretrpane, u njima leže teški bolesnici, tanka je linija između života i smrti, ali liječnica i osoblje sve to nadoknađuju onim što imaju – brigom, pažnjom, profesionalnim odnosom i ljudskošću. Za pacijenta se pronađe i jastuk i deka, i lijek se nabavi, ali ovdje se dobije i ono što je neprocjenjivo vrijedno - dokaz da je svaki život vrijedan, da je svaki čovjek dostojan pažnje i brige, da bolest ne znači nemoć i smrt,  da bolnica nije dolina suza...  

 

Treba naglasiti da u ovoj priči nema veza i poznanstava, mita i korupcije, nebrige i bahatluka, koji su tako česti u vezi s ovom temom, nema patetike i pretjerivanja, nego jedino činjenica da doktorica Tandir radi svoj posao najbolje što zna i može, skromno i samozatajno. I to je ono što je čini drugačijom od drugih. To što ovu ženu niko od ukućana ne poznaje ni lično, ni posredno, bitno je naglasiti, mada u priči uopće nije bitno. To je ono što bismo svi mi trebali naučiti od nje – raditi svoj posao s voljom i ljubavlju, bez očekivanja nagrade nego za plaću, bez hvalisanja i oholosti, bez sitnih i krupnih interesa i proračunatosti. Ona sigurno ne bi htjela da je neko ističe i hvali, ali mi smo bili sretni kada smo shvatili da u ovom vremenu i na ovome mjestu još ima plemenitih ljudi i liječnika koji su uz to mladi i perspektivni, pa smo svoju sreću i zadovoljstvo, svoju zahvalnost, htjeli podijeliti s drugim ljudima koji sigurno imaju sličnih svijetlih i optimističnih primjera humanosti na djelu, ali rijetko o njima govore.   

 

Puni podaci autorice poznati Redakciji