- Bač, reče moja sestra. Da te upoznam, ovo je moj brat. Nasmiješih se i koraknem naprijed, a on, što bi naši rekli – ni repom da mrdne. Hladno sjedi i pogledom svojstvenim samo blaziranoj aristokratiji, posmatra moju oskudnu biblioteku i par jeftinih reprodukcija po zidovima. – Pusti ga – opet se javi moja sestra. Nešto nije raspoložen. Ostavimo ga da odmori. Računam, neka odmori, ali zašto u mojoj fotelji ? Nije raspoložen ? Nisam ni ja i sreća je da nisam štogod lanuo. A nisam lanuo, jer ipak se ne sreće svaki dan direktan potomak lorda Herberta fon Kvinsberija, bliskog prijatelja Marsela Prusta i jedini sin ledi Brunhilde fon Rozenkranc, koja je jastučila sa ocem psihoanalize i kojoj je lično Štraus, posvetio jedan vals. Kažem, ne sreće čovjek takvu ličnost svaki dan, pa makar i podignutih nogu.
Mislim da mi se izraz lica nije ni malo razlikovao od prosječnog penzionera, kad izračuna koliko bureka može pojesti nakon plaćenih režija, dok mi je sestra izlagala pedigre cijenjenog gosta, kroz najmanje deset koljena: lord, ser, graf, ledi, vikont... Osjetih da mi se zavrtjelo u glavi od ovog aristokratskog sazviježđa.
- Da ga ponudim lozom i ćevapima? – obazrivo pripitam sestru, a ona me pogleda s visoka i, sa izvjesnom sjetom u glasu, reče: - Bač ne pije bućkuriš, Bač jede samo krvav biftek na + 39*C. Zastidim se, sve misleći kako je moj jadni otac uludo straćio pare na moje obrazovanje, i dođe mi da išamaram samoga sebe, ali je bilo tehnički neizvodivo.
Grozničavo razmišljah kako da osvjetlam obraz Zenici, poznatoj po raznim pedigreima . ( Nemaš pedigre, kupi Labradora ili Pitbula... ili diplomu dr. Istorije, pa piši medievalne gluparije). Da ser Kesidija, nakon Albert Hola, odvedem na koncert u Arenu – ne ide! Morao bi da sluša kako čarobnjak Merlin ubjeđuje nakresanu rulju da je njegova kuknjava vrhunac pjevanja? Da ga, nakon Virdžinije Vulf i slobodarskog Brehta, vodim u našu tvrđavu od Pozorišta, čiji ozbiljni direktor ( na temelju višegodišnjeg izučavanja Slavinskog, od par mjeseci ), igra Magbeta, koji ubija kralja Dankana tako što mu u odsudnim trenucima teatralno izvuče dobitne bingo listiće i izazove šlog... ! Što ne ide, ne ide.
I dok se ja batrgah u svojim mislima, Bač ujedamput ustade i pogleda moju sestru nekim božanskim pogledom, u kome ležaše sva antička mudrost i nešto malo Jehovinog učenja, bliskog vatrogasnom domu i kuglani. Sestra se užurba govoreći mi: - Pokaži gostu grad!
Uzdrhtah od sreće, ali se nađoh i u problemu. Šta da mu pokažem, koga, gdje? Da ga vodim onoj trojici poznatih zeničkih pjesnika – freelancera (freelancer – besposlen, prezadužen, gladan, neosiguran...): Selimu, Kemi i Bojanu, koji skupa imaju oko 30 književnih nagrada ... Da pomenutoj trojci nema Softića i Delibašića, zaštitnika Ze-Do kulture, ne bi pas imao za šta da ih ujede!
Odjednom – ideja! Vodiću ser Kesidija do najvećeg zeničkog dobrotvora, čovjekoljupca i humaniste – MITTALA! Problemi mi odmah postadoše mnogo Lakšmi.
I tako ti nas dvojica krenemo, pa kad se nađosmo kod pozorišta, a ser Kesidi, boktemazo, diže jednu zadnju nogu i poče da piša na naše pozorište. Iz zgrade poviri moj drug i glumac, Juta, pa povika: - Vodi tu džukelu, kretenu jedan! Na taj neočekivani atak na svoj dignitet, ser Kesidi zalaja, pa i ne dopišavši pozorište, pojuri za karakternim glumcem Jutom, a repina sve leprša za njim. Vidim ja đe će mi jaran Juta zamjeniti biftek, pa viknem, šatro, da četvoronožni intelektualac ne razumije: - Žibje Juta u Gradsku kafanu! Tamo ni pas neće ući! Zbrisa ti moj Juta u najveći gradski kontejner, a ja nabijem brnjicu ser Kesidiju, sve misleći kako je sreća te se nije sjetio da je ser, jer bi inače, umjesto da popiša Gradsku kafanu, uradio nešto drugo! A pošto je on kod moje sestre (za razliku od zeničkih penzionera) na „dobrim jaslicama“ , umjesto da popiša izvjesne pojave, dotični ser bi imao dovoljno džebane da uradi to „nešto drugo“ na još mnoga mjesta u našoj sumpornoj dolini:
- Ser Kesidi bi mogao da se posere na zenički vazduh, koga ima taman koliko i javnih wc-a,
- Da poput praćke, baci malo sraćke, na penzije i socijalna davanja,
- Da obavezno prospe „džebanu“ po zdravlju i glavama Tetovljana, pošto to izvjesni (odavno bi trebao da visi) Indijac, već radi u enormnim količinama,
- „Šlag na tortu“ zaslužuje i, od maločas pomenutog „Indijanca“, davno obećana žičara, kojom bi živi zenički mrtvaci mogli nakratko da izađu iz svoje sumporne doline. Iako je praksa pokazala da je ozon smrtonosan po Zeničane,
- Ser ne bi mogao ništa filterima, jer ih nema - ko da ih Bog nikad nije ni dao. Ima li te Bože Lakšmi (u svijetu poznatiji kao Kali, božanstvo smrti).
- Serem ti se na izjavu, sigurno bi lanuo Bač Lakšmiju, koji je izjavio da je pojava raka u Bosni znak čiste vode i vazduha,
- Ser ne bi morao da „zaprašuje“ opštinske cvjećke zadužene za ekologiju, pošto ih indijski trut redovno „zaprašuje skromnim bonusima“ ( ko govori o federalnom inspektoru?)
Džentlmen Lakšmi je stigao iz Indije, zemlje u kojoj su krave svetinja, pa volja im zelena polja ili gradske ulice! Dotični/nedodirljivi, došao je u našu lijepu dolinu i stvorio idealne uslove za masovan odlazak domaće stoke (radimo kao stoka, blejeći u displej kao telad) u vječno zelena lovišta. On čini da zeničke bandere olistaju i zimi. Jeste da se radi o putnim listovima (smrtovnicama), ali – list je list!
Jer, Mittall nam je definitivno je... i majku i sve živo, dok za mrtve pokazuje sve veću pažnju, obezbjeđivanjem idealnih i veoma efikasnih uslova za što brži odlazak u Vječna lovišta. Eko- forum je samo zrno prašine koje se diglo iznad ustajale zeničke Halde! Za to vrijeme, pod parolom „Ne diži prašinu“, gradski oci na miru završavaju najveći projekat Ze-Do kantona – širenje PRAŠNICA!
Bojan Bogdanović
