28 Februar 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
srijeda, 05 Decembar 2012 16:11

Cesar Millan u Zenici

ŠAPTAČ CESAR MILLAN U ZENICI - Srijeda 5. decembar jutro negdje oko 7:25 ulica je Titova ne znam tačno koji broj. Ništa neuobičajeno jutarnje pješačenje do radnog mjesta. Sve je uobičajeno iz svoje zgrade izlazim posljednji od svih stanara koji ujutro idu na posao i kao i uvijek pod laganim pritiskom vremena da stignem na vrijeme u kancelariju. Žureći pozdravljam radnika koji gotovo svako jutro namješta krompir dok ja prolazim. Prolazim pored osiguravajućeg društva ispred kojeg jedan čiko svako jutro stoji i puši cigare.

 

Za sva ova jutra nisam do sada skapirao da li čovjek već primjenjuje evropske standarde pa neće da dimi u zatvorenom prostoru ili se bavi nekom vrstom obavještajne aktivnosti svakog jutra dok ljudi žure na posao. A možda samo vlada zakon jačega pa njegov kolega ne dopušta da mu ugrožava zdravlje katranom i nikotinom. Pozdravljajući se sa ljudima na ulici već prolazim pored staklenika gdje neka vrijedna žena svako jutro pere prozore. No međutim ovo jutro mi pažnju zaokuplja čelična konstrukcija koja je postavljena prije nekoliko dana. Razmišljam o toj skalameriji koju su postavili na kojoj će biti montiran LED displej. Po mom mišljenju se nikako ne uklapa u već postojeća urbanistička rješenja. Nisam stručanjak iz te oblasti ali nikako nije po mom ukusu. Ali s obzirom da se u ovom gradu ništa novo ne dešava i da Zenica odavno nije grad nego je postalo usputno mjesto na relaciji Sarajevo – Tuzla ili Sarajevo – Banja Luka gdje će ljudi možda usput popiti kafu onda ni je ni čudo da je postavljanje onakve konstrukcije kod nas vijest. Ali opet pozdravljam i jako cijenim da se i dalje neko trudi da napravi nešto u Zenici, umalo ne napisah gradu.

 

Taj tok mojih misli prekida neki od mnogih Pujda koji se šetaju ovim gradom ko' partizani Sarajevom 6.aprila 1945. godine koji se u tom trenutku nalazi bukvalno na mojoj ruci. Ipak uspijevam da djelujem koliko toliko smireno. Trgnuo sam ruku iz njegove vilice kako ne bi bilo većih posljedica. U momentu sam stao i čekao da mi se čopor „nagovori“ kako bi mogao krenuti dalje. Sva sreća pa nisam kreuo trčati ili na njihov napad ragovati kontranapadom. Misleći da su završili svoj posao krenuo sam ali čopor ne da. Opet stanem sačekam da se situacija smiri, da prestanu pa da opet pokušam proći. Iz trećeg pokušaja prolazim kroz koridor „bezbjedno“ ostavljajući ih iza sebe. Koliki god da ste flegmatik ili se bar to trudili biti nije vam svejedno, ipak srce brže zakuca poslije ovakve situacije.

 

Poslije vršeći malu rekonstrukciju događaja shvatio sam da dok se sve to dešavalo niko od mojih dragih sugrađana nije ni obratio pažnju na cijeli događaj. Čini mi se da nisam napravio ni jedan nagao pokret kojim bi „natjerao“ psa da me napadne, niti sam imao hranu u rukama. Kako god bilo dobro sam prošao obzirom da mi je samo jakna poderana.

 

I sada mi je jasno zašto mnogi roditelji vode i idu po svoju djecu u školu. Zato sada upućujem jednu ideju – projekat našim vrlim upravljačima naše Zenica. Neka preko EU predpristupnih fondova osiguraju da nam u Zenicu dođe Šaptač Cesar Millano i da nas sve obuči kako da se ponašamo prema ovim psima koji su kod nas postali toliko normalna pojava da će vjerovatno sljedeće godine na popisu stanovništva i njih uvrstiti u jednu od B/H/S/O kategorija. Kako lokalna vlast nije sposobna ili neće da napokon napravi taj azilni centar onda je dovođenje Šaptača Millana najbolja i i najveća investicija u Zenici poslije Mittala. Možda dugoročnije da rješavamo problem pa da čovjeka zaposlimo u škole pa da uči djecu u školi kako da se ophode prema psim lutalicama. Kako onda on neće fizički moći stići na sva ta silna predavanja onda ćemo otvoriti novu katedru na Univerzitetu u Zenici gdje ćemo obučavati studente koji će kasnije to znanje prenositi djeci. A penzionere nećemo slati u Fojnicu ili Olovo, ako uopće više idu tamo nego ćemo im organizovati seminare na kojim ćemo ih obučavati kako sigurno sa pijace doći kući bez ugriza.

 

A do tada ćemo ove pse lutalice uvesti u CIPS sistem pa ćemo im dati pravo glasa koji će za 4 godine galsati za zeničkog Titu – Husu kako ga prije nekoliko godina prozvaše motoristi.

 

Možda sam ja ipak slijep i ne vidim da se kroz zadržavanje pasa lutalica dugoročno rješava problem nezaposlenosti i kvalitetnog obrazovanja. Jer ko će ipak sve te ljude obučiti kako se hendjule sa psima lutalicama, a ti stručnjaci neće raditi za badava. Tako ćemo svi biti obučeni kako da se propisno ponašamo prema psima lutalicama, psi neće biti gladni jer će i ljudi onda shvatiti da je to nešto sasvim normalno pa će ih za praznike voditi svojim kućama, a lokalna vlast će dobiti nekoliko stotina sigurnih glasača.

 

S obzirom da me mnogi u ovoj kasabi zvanoj Zenica znaju kao „crvenog“ svima onima koji ovo do kraja pročitaju i posmatraju iz te perspektive predlažem da svakog sljedećeg ugriženog građanina prvo upitaju da li je i ako jeste član koje partije/stranke.

 

Sa Bulevara poderanih i izgriženih,

 

Alen Marijanović