Prolazio sam petljom u izgradnji u Blažuju dan prije nego što je nastradao Adi Lukovac. Znak koji pokazuje da se tu skreće desno sa autoputa, bio je pokriven nekom krpom, ali je od vjetra i vrućine spala i pisalo je velikim slovima da se tu silazi sa autoputa. Kad je Adi poginuo, ponovno su pokrili znak.

Uskoro se otvara most na Miljacki kod Likovne akademije. Za vrijeme sondiranja tla, izvođač je oštetio plinsku instalaciju i otišao sa lokacije. Ekipa Sarajevogasa je umjesto evakuacije zgrade popravila cijev i malo pronjuškala. U noći je eksplozija razorila nekoliko stanova, nekoliko ljudi je teško opečeno, a jedna studentica je podlegla opekotinama. Nekoliko dana kasnije, kad se osjetio plin na gradilištu iza ugla, Sarajevogas je odmah evakuirao zgradu. Zašto to nisu uradili i u Radićevoj i spasili Aidu Zahirović?Autobus pun hodočasnika je naletio kotačem na rupu na mostu u Kaknju, kotač je otpao i autobus je sletio u Bosnu, povukavši u smrt tridesetak ljudi. Rupa je odmah popravljena, trebalo je samo nekoliko lopata asfalta. Ali nije bila kriva firma koja održava cestu, kriv je bio kotač. Pa onda šaraf. Pa neki čovjek koji nije provjerio šarafe.

Ali nesavjesni izvođači, nesavjesni korumpirani državni službenici koji dodjeljuju poslove nesavjesnim izvođačima, nesavjesne korumpirane inspekcijske službe koje ne rade svoj posao u korist građana nego u korist sebe i eventualno punjenja budžeta, oni nisu nikad krivi, ni djelimično.Zato što policija i tužilaštvo idu linijom manjeg otpora, manjeg razmišljanja, manjeg dokazivanja, manjeg suprotstavljanja onima koji nas svakodnevno i olako ubijaju.

Objema ovim kategorijama naših svakidašnjih ubojica, vlasti su stvorile savršene uvjete. Mogli bismo našu zemlju proglasiti i inkubatorom ubojica.

Preneseno sa RadioSarajevo.ba - 14.05. - autor: Zoran Ivančić