-    Proteklih sedmica smo radili svaki radni dan do kasno uvečer, a vikendom po cijeli dan. Nekad sam se pitao gdje ustvari stanujem, u prostorijama Hora ili na svojoj kućnoj adresi. Djeca su različite smjene, škole, pa moramo vježbati kad većini odgovara. Sa nama je na ovom koncertu i Armin Muzaferija, pa sam posebno radio sa njim, to je bilo posebno važno iskustvo, obojici, kaže Milenko.

Bez obzira na to, Milenko je uspio da organizira porodični život. Već trideset dvije godine živi, kako kaže, u skladnom braku sa suprugom Kamiah.

- Rijetko je kod kuće, ali kad je tu, onda je praznik. Sa njim je uvijek veselo, kaže nam Kamiah, te u šali dodaje kako nije imala namjeru da se uopće uda "al' eto srela sam njega i planovi su se promijenili". Upoznali su se u zeničkoj gimnaziji u kojoj je Kamiah radila kao profesor engleskog jezika, a Milenko kao profesor muzike.

- Viđala sam ga u Gimnaziji, ali sam mislila da je domar, jer nikada nije bio u zbornici. Uvijek je bio u prizemlju sa učenicima i sa ostalim osobljem. Jednom se pojavio u zbornici, tada smo se i upoznali. Život porodice Karović upotpunjen je sa sinom Goranom.

- Goran je duhovit na mene, a sve ostale osobine i manire nasljedio je od djeda, Kamiahovog oca. Bio je to izuzetan čovjek, čiju sam naklonost dobio na samom početku veze sa Kamiah. Moram priznati da mi je puno više vremena trebalo da "pridobijem" i punicu. Goran i ja smo prije svega dobri prijatelji. Kada je riječ o životu i "ulici" sve to je upoznao sa mnom, kaže Milenko.

Rođeni Nikšićanin, u Zenicu je došao 1973 godine, tako da je, kako kaže,  poprimio dosta bosanskih manira, ali zadržao i crnogorskih. Što se tiče slobodnog vremena porodica Karović voli da putuje.

-     Nisam ja tipičan Crnogorac. Pa svako jutro ustajem u šest, čitam uz kafu jučerašnje novine. Današnje ne stižem, jer kad izađem već imam nacrtan dan. Mnogima djelujem konfuzno, „rasuto ko rizla“, ali moji saradnici znaju da mi je svaki sat preciziran već ujutro. Ja nigdje ne izlazim, tu i tamo mogu prošetati koji minut, to je sve. Nisam kafanski lik. Moji „izlasci“ su povremeno kartanje, igranje remija sa prijateljima. To je moj ritual, moj wellness, moja rehabilitacija, odmor.  Nemamo toliko slobodnog vremana ali kada se nađe, bilo to dan, vikend ili sedmica, sjednemo u auto i otputujemo negdje. Sve troje uživamo u vožnji. Ne planiramo previše, kaže Kamiah, na što Milenko dodaje:

- Vrijeme je tako da ne možemo nešto previše planirati. Planira se posao, a "šupljine" popunjavamo odlaskom negdje, gdje se isključi mobitel i onda budemo "sami za sebe". tako punim energiju i furam dalje. Imam već ozbiljne planove za narednih pola godine, kaže profesor Karović.

Profesora znaju kao velikog „galamdžiju“, ali kaže da „samo ostavlja takav lažni dojam u javnosti“.

-    Kuća je moja oaza mira i prijatelji znaju da u kući, ne zbog supruge, nego svog mira, uglavnom šutim. Rijetko nešto polemišem, čuvam energiju za vani, kaže kroz smijeh.

-    Imao sam bezbroj prilika, po nacionalnoj i drugim osnovama, napustiti svoj grad, svoju državu. Ali, nisam. Rođen sam u Nikšiću, ali to nije više moj grad. Koliko god se neki političari trudili da mi ogade moju Zenicu, koliko god Zeničani hronično pljuvali sve što se izdigne iz žabokrečine, ovo je moj grad i nigdje iz njega neću nikada. Kad smo u ratu išli sa horom vani, ljudi su me pitali jesam li normalan što sam se vratio. Mislim da jesam normalan, a da sam ostavio svoj grad i ljude, ne znam da li bi to mogao za sebe reći.