Ramazan je mjesec u kome, muslimani širom zemaljske kugle, inteziviraju svoje napore u traženju zadovoljstva Gospodara, izvršavajući ibadet posta, jednog od temelja i ruknova islama, te drugih ruknova, poput svjedočenja i namaza, jer Allah, dž.š., dariva svakog roba uvećanom nagradom za ibadete koje čini u mjesecu Ramazanu, pa onaj ko učini i obavi farz u Ramazanu, kao da je obavio sedamdeset farzova izvan ovog mjeseca, a ko obavi neki od dobrovoljnih ibadeta biva mu upisan kao da je obavio farz izvan ovog mjeseca. Vodeći se ovom Božijom blagodati, muslimani Bošnjaci, se trude da sve ruknove, izuzev hadždža (jer hadždž je ibadet koji je ograničen na tačno određeno vrijeme, jednako onako kako je post ograničen i obavezan u mjesecu Ramazanu) obave u Ramazanu – pored svjedočenja la ilahe illellah muhammedun resulullah, namaza i posta, odazivaju se Allahovoj, dž.š., naredbi:
وَآتُواْ الزَّكَاةَ
„…i dajite zekat…“(el-Bekare, 43.) nadajući se još većoj nagradi kod Gospodara.
Međutim, postavlja se pitanje gdje dati zekat? Pokušat ćemo, u duhu vremena i prostora u kojem živimo dati odgovor na ovo pitanje. ‘Gdje dati’ ćemo tretirati dvojako i to: u koje mjesto (grad, država, itd.) ćemo dati zekat, i kome ćemo dati zekat.
U koje mjesto ćemo dati zekat?
Da bi nam jasnija bila praksa Muhammeda, s.a.v.s., i prvih generacija muslimana na samom početku ćemo navesti hadis kojeg bilježi imam Buhari u svom Sahihu, poglavlje o obveznosti zekata:
حدثنا أبو عاصم الضحاك بن مخلد عن زكرياء بن إسحاق عن يحيى بن عبد الله بن صيفي عن أبي معبد عن ابن عباس رضي الله عنهماأن النبي صلى الله عليه وسلم بعث معاذا رضي الله عنه إلى اليمن فقال ادعهم إلى شهادة أن لا إله إلا الله وأني رسول الله فإن هم أطاعوا لذلك فأعلمهم أن الله قد افترض عليهم خمس صلوات في كل يوم وليلة فإن هم أطاعوا لذلك فأعلمهم أن الله افترض عليهم صدقة في أموالهم تؤخذ من أغنيائهم وترد على فقرائهم
Prenio nam je Ebu Asim ed-Dahak ibn Muhled od Zekerijja ibn Ishaka, on od Jahja ibn Abdullaha ibn Sajfija, a ovaj od Ebu Ma'beda od Ibn Abbasa, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslao Mu'aza, r.a., u Jemen i rekao mu: „Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome, onda im obznani da je Allah naredio pet namaza svakog dana i noći, ako ti se i u tome pokore onda imobznani da im je Allah naredio davanje zekata iz njihova imetka, koji će biti uzet od njihovih bogatih i vraćen njihovim siromašnim.“ (Sahih el-Buhari, hadis br. 1395)
Zadnji dio ovog hadisa koji govori o zekatu kao obavezi i ukazuje nam, na jasan i nedvosmislen način, u koje mjesto ćemo dati zekat. „koji će biti uzet od njihovih bogatih i vraćen njihovim siromašnim“ kristalno jasno govori da se zekat daje i uzima u mjestu u kome se živi, radi i privređuje, a ne u nekome drugome mjestu. Mr.hfz. Kenan Musić tumačeći hadis br. 4347 (hadis je identičan u dijelu o zekatu hadisu br. 1395) u komentaru kaže: „Princip je da se zekat mjesta ne iznosi iz njega sve dok se ne zadovolje osnovne životne potrebe njegovih stanovnika. (…) Samo u izuzetnim prilikama prijekim potrebama može se zekat jednog mjesta davati izvan njega, a da u njemu postoji potreba za imetkom kojim će siromašni i drugi u potrebi zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Muslimanska zajednica u tome slijedi učene i čestite ljude koji su upućeni u razumijevanje stvarnosti i donose rješenja shodno potrebama vrmena i prostora poštujući prava svih onih kategorija koje imaju svoje pravo (hakk) u zekatu.“ Jasno nam je nakon svega spomenutog gdje trebamo dati svoj zekat.
Zekat ćemo dati u mjestu u kojem radimo, živimo i privređujemo, i ukupljeni zekat bi, prema praksi Allahova Poslanika i prvih generacija, trebao da se zadrži u tom mjestu. Međutim, praksa muslimana Bošnjaka u Njemačkoj je da se dio zekata, potreban za rad džemata i institucije Mešihata zadržava u Njemačkoj, a veći dio se šalje u Bejtu-l-mal IZBIH u domovini. Zbog čega je to tako? Naime, umni, učeni i čestiti ljudi, Islamske zajednice u BiH i dijaspori, su shodno potrebama vremena i prostora donijeli odluku o takvom načinu raspodjele prikupljenog zekata. Takva podjela zekata je vezana za vrijeme, prostor i okolnosti u kojima se nalazi zajednica muslimana, i ukoliko bi se vrijeme i okolnosti promijenile, onda bi zasigurno umni, čestiti i učeni prvaci naše zajednice donijeli riješenje koje bi bilo u duhu vremena i prostora. U konačnici bismo mogli zaključiti da je naša praksa u duhu spomenutog hadisa i intencija šerijata.
Kome ćemo dati zekat?
Uzvišeni Allah nas u Kur'an-i Kerimu upoznaje sa kategorijama korisnika zekata, ili bolje rečeno, sa kategorijama koje imaju svoje pravo u zekatu, je Gospodar opisujući vjernike kaže:
وَالَّذِينَ فِي أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ مَّعْلُومٌ
„i oni u čijim imecima bude određeno pravo (drugih)“ (El-Me'aridž 24.).
Poznati mufessir Eš-Ševkani navodi mišljenje dvojice velikana, Katade i Muhammeda ibn Sirina, da se ovaj ajet odnosi na obavezni zekat, potom dalje navodi i svoj stav i kaže: „Izvanjski je jasno da se (ovaj ajet) odnosi na zekat, jer se opisuje ‘određenim’ (poznatim), i zbog toga što je spomenut zajedno sa namazom (prethodni ajet).“ Opisuje se ‘određnim’ jer ga je Gospodar naredio, a sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s., je precizirana količina koja podliježe davanju zekata, kao što je i tačno određen dio imovine koji se ima dati na ime zekata (2,5% kada su u pitanju zlato, srebro, novac, vrijednosni papiri itd.). A riječi ‘spomenut zajedno sa namazom’ se opisuje česta i neraskidiva veza između namaza i zekata koja je spomenuta u Kur'an-i Kerimu, kao što je i slučaj ajeta koji prethodi (23. ajet sure el-Me'aridž).Otuda je i olakšano vjernicima razumijevanje, prihvatanje i pokorovanje Gospodaru u činjenju ovog ibadeta, jer su svjesni da je zekat određeno i propisano pravo drugih u njihovom imetku, tj. taj određeni dio imetka ne pripada njima, već onima kojima je Allah, dž.š., darovao pravo na taj dio određenog imetka. Uzvišeni kaže:
إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاء وَالْمَسَاكِينِ وَالْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَالْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَفِي الرِّقَابِ وَالْغَارِمِينَ وَفِي سَبِيلِ اللَّهِ وَابْنِ السَّبِيلِ فَرِيضَةً مِّنَ اللَّهِ وَاللَّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ
„Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku – namjerniku. Allah je odredio tako! –A Allah sve zna i mudar je.“(Et-Tevba, 60.)
U ovom ajetu su navedene kategorije kojima pripada pravo zekata i to slijedećim redoslijedom:
a) Siromasi (fukara’);
b) Nevoljnici (miskini);
c) Sakupljači zekata;
d) Čija srca je potrebno pridobiti;
e) Otkup iz ropstva;
f) Prezaduženim;
g) Na Allahovom putu;
h) Putniku – namjerniku.
Spomenute kategorije imaju pravo na zekat, međutim, kome ćemo dati zekat? (Ovdje bismo željeli naglasiti da je fokus na ona društva i države koje imaju socijalni sistemuređen, kao što je u našem slučaju SR Njemačka.)
Prije nego počnemo obrazlagati kome ćemo dati zekat, dopustite da s Vama podijelimo jedan kur'anski ajet u kojem Uzvišeni veli:
خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا
„Uzmi iz dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš“(Et-Tevba, 103.)
U komentaru ovog ajeta Eš-Ševkani u svom tefsiru Fethu-l-Kadir navodi dva stava i to: da se odnosi na zekat, prema mišljenu jedne grupe učenjak, ili da se odnosi na tačno određenu skupinu koja je priznala svoj grrijeh kada nisu, zajedno s Poslanikom, s.a.v.s., i ashabima, učestvovali u bitci na Tebuku. Međutim, uvriježeno je mišljenje da se ovaj ajet odnosi na obavezni zekat i naredbu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da uzme, ili ako želimo, institucionalno prikuplja zekat – što je u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., i bila praksa, koja je potom nastavljena od pravednih halifa, a koja se, moglo bi se reći – na pojedinim prostorima – zadržala i do današnjih dana.
Vratimo se još jednom na kategorije koje imaju pravo na zekat, i pitanju kome ćemo dati zekat.
Živimo u SR Njemačkoj, zemlji koja o svojim građanima brine, pa i u onim uvjetima kada ne radi niti privređuju. Ova zemlja (kao mnoge druge razvijene zemlje evropskog kontinenta) koja niti jednog građanina ne ostavlja gladnim i bez osnovne egzistencije kao da svoju brigu o ljudima crpi iz izvora islama, i na tome bi joj mogle pozavidjeti većina muslimanskih država. No, to nije naša tema – pa zbog čega onda ovo spominjenmo? Želimo to spomenuti iz prostog razloga, jer je naša obaveza da zekat izdvajamo u mjestu u kojem živimo i radimo, kao što smo u prvom dijelu ovog, jednako naslovljenog teksta, i argumentirali, ali kome ćemo ga dati, kad većine u ajetu spomenutih katagorija u ovoj državi nema. Ili pak, ako ih i ima država je preuzela brigu o njima, te u tom smislu, s nas spada obaveza da im dio zekata izdvajamo.
Siromasi i nevoljnici, dakako da postoje i Njemačkoj, ali u Njemačkoj svaki čovjek će od države dobiti onoliko koliko mu je potrebno za život, pri tome će ga država potpomagati i podsticati da, ukoliko je bez posla, nađe posao i time popravi svoj životni standard. Sve nam ovo daje za pravo da svoj zekat nemamo razloga izdvajati u ove svrhe kada je u pitanju Njemačka. Ruku na srce, nema ni onih pojedinaca kojima je potreba da uzimaju dio zekata u kategorji prikupljača. Nema ni onih čije bismo srce mogli pridobiti novcima i imetkom druge vrste – onaj ko želi biti musliman, on to slobodno ispovijeda, čak šta više možda bi nečiju i čast povrijedili ukoliko bismo ga pokušali pridobiti nečim materijalnim. Robovlasnički sistem je već davna prošlost, a oni koji su i prezaduženi – prezaduženi su da bi ostvarili krov nad glavom, automobil i sl., pri tome uzimajući kredite koji im omogućavaju normalan život i pored toga da tokom godine nihova imovina koja podliježe davanju zekata na računima, štednjama, dionicima itd. dostigne visinu nisaba. Putnici namjernici nisu cesti, a u većini slučajeva ljudi i ne polaze na put ukoliko nisu pripremili potrebna sredstva za putovanje.
Ako sve prethodno spomenuto uzmemo u obzir, onda ćemo doći do zaključka da jedina kategorija koja ima pravo na zekat, a koja je u potrebi jeste kategorija na Allahovom putu. Ima shvatanja, kako se navodi u hanefijskom fikhu, da ‘u svrhe na Allahovom putu’ spada svako onaj ko obavlja neku aktivnost čiji je cilje ostvariti pokornost Allahu, dž.š. U tom smislu je neophodno napomenuti da, kod nas, ne postoji niko, ko ulaže više truda i napora, na putu sticanja Allahovog zadovoljstva i pokornosti, od Islamske zajednice. S toga, je neophodno da naš zekat usmjerimo u svoje džemate, svoj Mešihat, svoju Islamsku zajednicu u BiH.
Zašto je neophodno da, pored slijeđenja fetve Reisu-l-uleme mr. Huseina ef. Kavazovića, svoj zekat damo, uplatimo i udijelimo u svome džematu i svojoj zajednici, u našem slučaju Islamskoj zajednici Bošnjaka u Njemačkoj i Islamskoj zajednici u BiH?
Postoji više razloga, ali željeli bismo se fokusirati na činjenice koje su naša realnost i na koje ne možemo i ne smijemo ostati slijepi. Prije svih zato što ćemo se na takav način odazvati pozivu Gospodara svih svjetova, potom sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., i dobrih generacija, a zatim i utemeljiti, unaprijediti, poboljšati, ojačati našu zajednicu na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i pokornosti Njemu.
Trebamo shvatiti da na prostoru na kojem živimo nismo u velikom broju, nismo poput Turaka, kojih ima, prema određenim statistikama, 3,5 miliona u Njemačkoj, niti imamo državni aparat koji stoji iza naših džemata, niti su nam džemati potpomognuti iz domovine… naši džemati su u izgradnji, naša djeca nemaju čestite mektepske učionice, naša omladina nema gdje da se okuplja i sastaje, našim majkama, sestrama i kćerkama nije adekvatno pružena pažnja… ako želimo svjetliju budućnost, budućnost koja nosi nadu i radost očuvanja islama i tradicije u našim porodicama, budućnost koja će biti garant naše sreće na oba svijeta, onda nećemo niti jednog trena ni pomisliti gdje i kome ćemo dati naš zekat. Najpreče je da našim zekatom utemeljimo svoju zajednicu čvrstim temeljima i pripremimo je za vrijeme koje će doći, da nikakvi vjetrovi ni oluje, ne uzdrmaju njenu zgradu – a zgrada naše zajednice smo MI, svaki pojedinac, i svi smo odgovorni za opstojnost iste.
Budimo oni koji će u skladu sa sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija muslimana dati zekat u mjestima u kojima živimo i radimo, u svoj džemat i na takav način ga pomoći, u svoju IZBNJ i tako je ojačati, u svoju IZBIH i tako omogućiti poštivanje prava onih koji na zekat imaju i onima čija je pomoć potrebna.
Iskreno se nadamo da će IZBIH u raspodjeli zekata koji ćemo prikupiti na ovim prostorima uvidjeti da su naše potrebe veće od onih koje su nam dosad dodijeljene, i da će naši umni, čestiti i učeni prvaci donijeti odluku koja će omogućiti svima bolju budućnost, prosperitet i napredak na Allahovom putu, putu traženja Njegovog zadovoljstva i sreće na oba svijeta.
Aldin ef. Kusur
