Potom smo slične scene vidjeli i u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Kada je pala noć na ulice Tuzle i Sarajeva izašli su pripadnici specijalne policije te je prosvjed tada prestao, no danas se očekuje ponovni izlazak naroda na ulice, vjerojatno još i u većem broju. Stvari se odvijaju veoma brzo i ostavljaju nam malo vremena za konkretnu analizu. S druge strane, u zadnjih 48 sati dogodilo se toliko toga da bismo mogli danima raspravljati o tim događajima. Brojna su pitanja na koja se moramo osvrnuti, no jedno se ipak najsnažnije ističe - svjedočimo li revoluciji u BiH? Pravi odgovor još uvijek nemamo, biti će potrebno vidjeti što će se dešavati danas, no, sve do sada ukazuje na autentično revolucionarno djelovanje, gotovo "udžbenički" primjer. Imamo obespravljenu radničku klasu na koju je vršen pritisak godinama i sada je taj pritisak eksplodirao. Neki će reći, pa ne sudjeluju radnici u napadima na Vladine zgrade, već mahom relativno mladi ljudi. I? Zar nisu i oni radnička klasa? Da li za njih postoji bilo kakva bolja budućnost nego okrutna stvarnost s kojom se bore njihovi očevi i majke? Oni su možda još i u najgorem položaju - mogu vidjeti svoje nadolazeće dane i godine te su svjesni kako im ne nose ništa dobro, nikakvu nadu ili mogućnost okretanja na bolje.
U suštini ovo je autentična pobuna koja nastupa kao direktan proizvod okolnosti i aktualne situacije. Ovim događanjima ne upravlja ideologija, stranka, pokret ili pojedinci - ovo je čista reakcija na podražaj i zato ona jest revolucionarna. Ima svoju rušilačku komponentu, u to nema sumnje, ali i ona je dio reakcije. Za jedne je to revolucija, za druge "vandalizam". Nije teško ustanoviti tko će ovu pobunu okarakterizirati kao nešto pozitivno, a tko kao negativno. Prateći pomno jučerašnje izvještavanje nekih od vodećih medija u BiH, kao i izjave političara, mogao se - kao nikada do sada - osjetiti autentičan strah cijelog jednog establišmenta. Vodeći mediji su, očekivano, pokazali još jednom koliki su sustavni dio tog establišmenta. Prosvjednike se nazivalo "vandalima", "huliganima" i raznim drugim pogrdnim nazivima. Optužuje ih se kako "uništavaju svoju imovinu" - to je posve pogrešno, oni koji su jučer rušili gradovima BiH nisu rušili "svoju imovinu", već sinonim za eksploatacijsku strukturu koja ruši njihove živote svakoga dana.
Nitko ne zagovara nasilje, no da li bi premijer Tuzlanskog Kantona onako ekspresno podnio ostavku da su na ulicama bili "mirni prosvjedi"? Da li bi ta panika koja danas vlada u redovima vladajuće klase i njihovih poltrona bila zaista takva da se jučer nije desilo što se desilo? To su legitimna pitanja koja je nemoguće izbjeći. I dok još vodimo debate o tome da li je u BiH krenula revolucija ili nije, mnogi već nastoje aktualnosti eksploatirati za svoje vlastite oportunističke ciljeve, kako u samoj BiH, tako i u susjedstvu. U BiH se počinje spekulirati o tome "kojoj će stranci ovo pogodovati", dok se u Hrvatskoj na priproste načine vodi kampanja u stilu "Evo Bosna, kada ćemo mi?". Pa nije Bosna ustala zato jer je netko rekao "Evo Ukrajina, kada ćemo mi?" - BiH ustaje točno onda kada je trebala, kada je donja klasa spontano i bez previše riječi ujedinjena i spremna na ulicama se boriti za svoj život, svoja prava, a ako treba i za cijeli jedan novi sistem.
Spomenuo sam to i u zadnjem osvrtu o BiH prije dva dana (vidi: Pobuna radnika u Tuzli i žestoko gušenje silom: četvrt stoljeća pljačke i napada na radničku klasu bivše SFRJ i stvaranje otpora), spomenuti ću i sada - nije narod glup, izaći će i boriti se za sebe, za svoje interese i to će učiniti najviše i najžešće upravo onda kada postane svjestan da mu se prostor za takvu borbu i nudi. Neće narod ustajati kako se "nekome prdne" i neće jurišati na policijske kordone i Vladine zgrade samo zato jer je jednom dijelu osakaćene buržoazije ponestalo novca na računima. Nakon svih podvala, lažnih "revolucija", buržujskih ratova i sličnih obmana, mora doći vrijeme za autentično buđenje potlačene klase koja neće dopustiti da se na nju utječe bilo kakvim političkim ili medijskim pritiskom. Još jednom - radnici i radnička klasa moraju se osloniti samo na sebe. Nitko im sa strane ne želi dobro, nitko ne želi njihov trijumf i raditi će na sve načine da im bacaju klipove pod noge, da ih zakoče i razjedine. Oni koji su spremni na pobunu u BiH, bilo bi im najbolje da ugase TV i potpuno ignoriraju sve "mrkve i batine", sve vrle "analitičare" koji im - mada je prošlo tek 48 sati od eskalacije - prodaju svakojaka rješenja, ali nikada rješenje za dobrobit njihove klase.
"Bravo Bosno, ali treba nam evolucija, ne revolucija", nariču već danas razni buržujski elitisti koji misle da je narod njihova municija i artiljerija, oni koji misle da će putem naroda vršiti pritisak na establišment da im vrati njihove "Bogom dane" privilegije i lagodan život. Neka ta gospoda "evoluiraju" u miru, a narod neka napravi onako kako osjeća da mora. Postoji još bezbroj načina na koji se zadnjih 48 sati pokušava otupiti oštrica radničkog ustanka u BiH. Jedan od popularnijih je onaj "I što će sada time postići?". Što će postići? Prije nego pokušamo odgovoriti na to pitanje, pitajmo se ovo - tko uopće postavlja ovakva pitanja? U pravilu isti oni iz gornjeg paragrafa - oni koji žele boljitak za sebe kao pojedinca, a za probleme klase nije ih ni najmanje briga. Radnik koji nema što izgubiti može itekako puno postići, a oni koji nariču o "evoluciji" možda uvide da je evolucija već stasala - kada radnici shvate da mrvice sa stola nisu dovoljne te kako im pripada ne samo cijeli stol, već i kuhinja i smočnica, to je onda zaista evolucija, a revolucija biti će samo završni potez.
Kako se situacija odvija brzo, tako isto brza mora biti i organizacija prosvjednika na ulicama. Pobjeda koju su jučer prosvjednici ostvarili, padom nekih dužnosnika, može biti sačuvana samo novim i većim pobjedama. Svako odustajanje i korak unazad bi ovom trenutku bio prava katastrofa. Prosvjednici moraju biti u što kompaktnijem kontaktu jedni s drugima. Ako se ovo nastavi kako je počelo, moraju sami preuzeti kontrolu nad disciplinom i redom na ulicama - moraju se što brže organizirati protiv sitnih kriminalaca i policijskih provokatora jer kaos će raditi protiv njih. Ako govorimo o teoriji, onda možemo konstatirati kako se u ovakvim situacijama otvara niz mogućnosti - ako prosvjednici preuzmu kontrolu nad cijelim gradom, mogu raditi na hitnoj implementaciji direktne demokracije koja će zamijeniti onu buržujsku. Nadalje, tu je kontrola radnih mjesta, poduzeća, industrije, rudnika, banaka. Ne može se prosvjednicima ništa sugerirati, oni do tih spoznaja moraju doći sami, no reći kako "ništa ne mogu postići" je samo laž ili defetizam. U stvarnosti oni mogu revolucijom toliko toga postići da njihovi potezi mogu protresti cijelu Europu. Ovo je test klasne svijesti, ona ili postoji ili ne postoji, i za to mjerenje nam ne trebaju nikakve političke stranke, pokreti i druge organizacije. Razina te svijesti otkriti će se sama, štoviše, već se otkriva. Jedan od grafita u Tuzli (ili Sarajevu, nisam siguran) ističe "Smrt nacionalizmu!" - to je test, to je uspješno položen test. Ova pobuna nema ni nacionalnu, ni političku ni vjersku ni nikakvu drugu dimenziju - samo klasnu revolucionarnu dimenziju.
Svakim danom, pa i satom, pokušavati će se razbiti ta klasna dimenzija, u nju će se pokušati nagurati sve one druge koje vode u razdor i propast. Opet, nema smisla govoriti "prosvjednici to ne smiju dopustiti", naravno da ne smiju, ali sada je već kasno za takva upozorenja, sada ćemo vidjeti jesu li zreli za odbacivanje svih prljavih obmana koje su lomile njihovo jedinstvo već četvrt stoljeća. Ako se te otrovne parole počnu od njih odbijati, ako ne uspiju prodrijeti u srž ove pobune, onda više nemamo što filozofirati - BiH jest u stanju revolucije.
