Činjenica je da u našoj zemlji između 40 i 50 procenata građana koji se nalaze na biračkim spiskovima ne učestvuje u izbornom procesu. Ljudi koji ne izlaze na izbore vjeruju da čine ispravnu stvar. Međutim, njihovi razlozi i argumenti su najčešće rezultat uticaja određenih stereotipa o izborima. Ovi stereotipi su na prvo slušanje vrlo tačni, zvuče logično, brzo se pamte i usvajaju, još brže se šire među ljudima i nameću se kao dominantno mišljenje većine ljudi. Svako ko se kreće među ljudima čuo je bar neke od njih, poput onog „Pošto su svi političari lopovi, bolje je glasati za stare nego za nove. Stari su se već nakrali, pa će valjda ovaj put nešto ostaviti i narodu. Ako dođu novi dok se oni nakradu ništa neće ostati“. Ovakvi i slični stereotipi su najčešće pažljivo smišljeni u političkim centrima moći i plasirani kao dio propagande. Cilj im je kreirati mišljenje da su promjene nemoguće, da pojedinac nema nikakvog uticaja i da je stanje takvo kakvo je većina izabrala.
Ovim tekstom se želi skrenuti pažnja javnosti na nekoliko najčešćih stereotipa o izborima i razotkriti njihovu netačnosti i istinu koju skrivaju. Čitalac će se uvjeriti u moć koju svaki građanin ima dok u ruci drži svoj glasački listić. Cilj je da na narednim izborima građani tu moć iskoristite u što većem broju.
Prvi stereotip: „Neću da glasam za njih i njihove fotelje, neizlaskom na izbore pokazujem svoje nezadovoljstvo i revolt!“
Mnogi analitičari smatraju da u demokratskim višestranačkim sistemima najveći broj ljudi sa pravom glasa koji ne izlaze na izbore, zapravo podržava trenutnu vlast. Primjeri su najčešće pokazivali da je povećanje izlaznosti linearno povećavalo broj glasova za vladajuće tj. najjače stranke. U društvima poput našeg opozicija uvijek smatra da bi, kada bi apstinenti glasali, aktuelna vlast izgubila izbore. Odnosno, došlo bi do preokreta. Međutim, to je upitno jer niko pouzdano ne zna zašto apstinenti ne glasaju; da li zato što su zadovoljni i ne žele ništa mijenjati, ili zato što su nezadovoljni. Učešće na izborima je produktivan način iskazivanja nezadovoljstva, a neizlazak zapravo podrška za aktuelnu vlast.
Primjer slabog odzivaje zabilježen na Lokalnim izborima 2004. godine. U Federaciji BiH je odziv bio nizak, dok je u Republici Srpskoj bio nešto veći. Rezultati su pokazali da su mnogi načelnici dobili četverogodišnji mandat sa svega nekoliko hiljada glasova podrške. Samo je nekoliko onih koji su dobili više od 10.000 glasova podrške, a riječ je o mnogoljudnim opštinama/općinama/gradovima sa velikim brojem registrovanih birača. To su Dragoljub Davidović – Banja Luka 32.703 glasova, Jasmin Imamović – Tuzla 13.969 glasova, Obren Petrović – Doboj 12.603, Husejin Smajlović – Zenica 11.076 glasova, Damir Hadžić – Novi Grad Sarajevo 10.355 glasova. Te godine registracija birača još nije bila pasivna kao danas, ali podaci o broju registrovanih birača sa izbora 2008. godine pokazuju stvarni broj birača u tim mjestima: Banja Luka oko 168.000, Tuzla oko 100.000, Doboj oko 65.000, Zenica oko 95.000, Novi Grad Sarajevo oko 100.000 registrovanih birača. Ovo poređenje pokazuje da su neki načelnici bili izabrani od svega 15 % građana te lokalne zajednice, što je dobrim dijelom rezultat slabog odziva građana na izborima.
Neizlazak na izbore stvara prostor za manipulacije praznim glasačkim listićima
Udruženja građana koja se bave posmatranjem izbornog procesa u BiH zabilježila su brojne pritužbe i slučajeve manipulisanja praznim glasačkim listićima. Riječ je o sumnjama da se su na pojedinim biračkim mjestima rezultati izbora režirali popunjavanjem praznih glasačkih listića onih građana koji nisu glasali.
Pošto svako biračko mjesto od opštinske/općinske izborne komisije dobije tačno onoliko listića koliko glasača ima na biračkom spisku, postoji mogućnost da se režira „glasanje“ u ime građana koji nisu iskoristili svoje glasačko pravo. Takve slučajeve je skoro nemoguće naknadno utvrditi, a moguće ih je spiječiti jedino što većim izlaskom građana na izbore.
Drugi stereotip: „Svi su isti! Ni jedna stranka mi ne ulijeva povjerenje, nemam mogućnost izbora, nemam za koga da glasam“
Nepovjerenje prema političarima je posljedica nezadovoljstva građana. Najčešći razlog zbog kojeg su građani nezadovoljni izabranim dužnosnicima je „otuđenost“ od naroda, nedostupnost građanima i neodgovornost u vršenju javne funkcije. Na lokalnim izborima se biraju ljudi koji su bliži građanima, koji dolaze iz istih kvartova, sela, naselja, ulica. Lokalne izbore treba pametno iskoristiti, identifikovati nekoga bliskog ili kandidata iz komšiluka, te mu/joj dati podršku da zastupa komšiluk u lokalnom parlamentu. Samo na taj način dužnosnici postaju odgovorniji i bliži narodu, te imaju interes podnošenja izvještaja onima koji su ga/je birali, kako bi dobili podršku i u narednom mandatu.
Mandat pripada izabranim kandidatima, a ne strankama
Skupštinu opštine/opštinsko vijeće čini svega nekoliko izabranih osoba, njih najmanje 11 i najviše 31. Iako su najčešće predstavnici političkih stranaka/partija, oni su izabrani voljom građama i njima su odgovorni. U našoj zemlji izborne liste su otvorene, što je dobro jer građani mogu izabrati jednu ili više osoba sa liste. Izabrana osoba je „vlasnik“ mandata, a ne politička stranka/izborna lista. Ako građani izaberu moralnu, dostupnu i odgovornu osobu u vijeće/skupštinu, onda su velike šanse da takva osoba odluke donosi na osnovu vlastitih uvjerenja i u interesu građana. Zbog toga se dešava da izabrani dužnosnici usljed neslaganja sa politikom stranke postanu nezavisni i nestranački nosioci mandata, što je slučaj od člana Predsjedništva BiH do lokalnih vijećnika/odbornika. Od brojnih kandidata sigurno se može izabrati jedan koji svojim moralnim, stručnim i ličnim integritetom zavrjeđuje povjerenje za donošenje odluka od važnosti za zajednicu.
Treći stereotip: Moj glas ne može ništa promijeniti! Jedan glas svakako ne utiče i nije presudan.
Izlaznost u BiH se obično kreće oko 50%. Zavisno od izbora, ona bude do 5% manja ili veća. Od broja izašlih birača u opštini/općini/gradu broj nevažećih listića je obično 3-5%. Od važećih glasova 8-15% otpada na stranke koje ne dobiju parlamentarni status, tj. ne pređu izborni prag. Za stranke koje uđu u parlament, ali ostanu izvan većine (tj. za opoziciju) glasa oko 20% građana, a stranke koje formiraju većinu u vijeću/skupštini dobiju oko 25% glasova građana.
Zaključak je da od 100% biračkog tijela vlast najčešće izabere oko 25% građana (1/4), dok oko 75% (3/4) građana ne glasa, glasa za stranke koje ne pređu cenzus, ili glasa za opozicione stranke. (Primjer: grafikoni 1,2, 3, 4)
Nevjerovatno je kako 3/4 građana smatra kako je vlast takva kakvu je većina naroda izabrala.
Jedan glas mijenja sve
Brojni su slučajevi u BiH gdje veoma mali broj glasova, pa čak i jedan glas, utiče na ukupne rezultate izbora. Jedan glas utiče na broj izašlih birača i na broj važećih listića koji su ključni za raspodjelu mandata. Jedan glas odlučuje i da li neka stranka dobija mandat više ili manje, ali i koja persona sa liste dobija mandat. Jedan glas može prevagnuti u direktnoj borbi dva kandidata na jedno mjesto. Jedan glas utiče na ukupnu kalkulaciju i u potpunosti mijenja ishod izbora i određuje vlast za naredni mandat.
Kao i na prošlim izborima, i na ovim će se između mnogih kandidata voditi „tijesna“ trka. Možda baš jedan glas bude presudan!
Četvrti stereotip: Neću da glasam, ali ću izaći na izbore i učiniti svoj glasački listić nevažećim!
Na proteklim Opštim izborima 2010 u BiH zabilježen je izuzetno visok procenat nevažećih listića. Civilno društvo kao i međunarodne organizacije, kao posmatrači izbornog procesa, složni su oko mišljenja da visok broj nevažećih listića budi određene sumnje u postojanje manipulacija rezultatima i postizborne krađe.
U slučaju izbora za članove Predsjedništva BiH taj je slučaj najvidljiviji. Za izbor člana Predsjedništva iz Republike Srpske bilo je 10,9% (66.147) nevažećih listića. Razlika između prvog i drugog kandidata iznosila je svega oko 10 hiljada glasova.
Za izbore članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bilo je 7,3% (74.906) nevažećih listića, a razlika između prva dva kandidata iz reda Bošnjačkog naroda je iznosila oko 20 hiljada glasova.
S obzirom na to da broj nevažećih listića ranije nije prelazio 5%, postavlja se pitanje da li je porast broja nevažećih listića revolt građana ili posljedica manipulacija.
Nevažeći listić – kome pomaže, a kome odmaže
Broj nevažećih glasačkih listića je u demokratskim praksama nebitan faktor, pogotovo sa stanovišta legalnosti izbora. Primjer: ako je za legalnost izbora potreban odziv od preko 50%, na izbore je izašlo 55% građana sa pravom glasa, a od toga 6% njih listiće učini nevažećim, niti jedna institucija, domaća niti strana, neće objaviti kako je samo 49% građana glasalo. Ovi izbori bi bili proglašeni legalnim i legitimnim.
Što se tiče raspodjele mandata, „cenzus“ se u BiH računa kao 3% od ukupnog broja važećih listića. Stoga je strankama na vlasti svejedno ako i 30% građana učini listiće nevažećima, dok god imaju potrebnu većinu u okviru važećih listića.
Peti stereotip: Žene i mladi ne izlaze na izbore, pa u parlamentima ima najmanje žena i mladih. Kada bi oni glasali sve bi se promijenilo!
Žene i mladi čine preko 60% biračkog tijela, a 3% vlasti
Iako u BiH ne postoje tačni podaci o demografskoj strukturi stanovništva (posljednji popis je bio 1991.), pretpostavlja se da žene čine oko 55% glasačkog tijela, a mladi do 20%. Obzirom da statistički podaci o izabranim poslanicima i delegiranim ministrima pokazuju da je 90-95% dužnosnika muškog pola, postavlja se pitanje da li žene i mladi uopšte izlaze na izbore?
Analize pokazuju da među polovima ne postoji značajna razlika u apstiniranju od izbornog procesa. Ako govorimo o starosnoj strukturi, mladi ljudi generalno imaju manji odziv, a penzioneri su najlojalniji učesnici izbora.
Rezultati izbora pokazuju poražavajuće rezultate o učešću žena i mladih u strukturama vlasti. To znači da žene i mladi u pravilu glasaju sa muškarce starije od 40 godina.
Ako građani žele promjene u politici, onda moraju promijeniti svoj pristup izbornom procesu.
Zaključak: nemoj glasati, već biraj
U BiH javnosti pojam „glasač“ koristi se u opisu građana koji koriste pravo glasa. Ali, za razvoj našeg društva i naše demokratije mnogo više bi odgovarao pojam „birač“. Birati znači donijeti odluku, prosuditi i izabrati jednu od ponuđenih mogućnosti. Glasati znači navijati za nekoga.
Kada bi državljani BiH manje glasali (navijali), a više birali, politička scena bi bila kvalitetnija, odgovornija, a ključne političke odluke bi umjesto nekoliko lidera političkih stranaka donosili probrani ljudi u parlamentima.
Za našu državu pogotovo su važni lokalni izbori, jer ljudi žive u lokalnim zajednicama. Tu se radi o konkretnim, životnim pitanjima. Zato je ljudima potrebna konkretna, ali odgovorna politika, kako bi riješila njihovu životnu egzistenciju. A takvu politiku mogu stvoriti samo oni građani koji znaju šta im konkretno treba, i koji su odgovorni učesnici izbornog procesa.
Unija za održivi povratak i integracije u BiH