- Sjećam se da sam se zadržao nekoliko sekundi duže od mojih kolega u momentu kada je Angelina napuštala Memorijalni centar Potočari i na samom kraju pustila suzu, koju je brzim pokretom obrisala sa svog lica. Sve je trajalo nekoliko sekundi, kaže Ruvić. Mladi Zeničanin kaže kako mu ova priznanja mnogo znače iz razloga što fotografije biraju njegovi urednici i šefovi koji su veoma stručni, najbolji u svom poslu i imaju mnogo iskustva te mogu pouzdano razaznati i odabrati najbolje u moru fotografija iz cijelog svijeta.
- Time sam samo potvrdio svoj rad i trud koji ulažem u svaku fotografiju, dodaje Ruvić. I prošlogodišnja fotografija Ruvića bila je uvrštena među najbolje Reutersove fotografije, a nastala u Potočarima noć prije kolektivne dženaze srebreničkim žrtvama genocida – Munja iznad Potočara.
- Bio bi sretniji da velikog odjeka u svijetu imaju i ljepše fotografije iz moje zemlje, ali nažalost živimo u takvom svijetu, gdje konzumente interesuju najviše te tamnije teme. Ali, svakako, mora biti i tih tamnijih. Da njih nema ne bi mogli izvuči pouku koliko je u ovom slučaju konflikt grozna stvar, naglašava Ruvić.
- Danas svaki telefon ima kameru. Zar je potrebno išta više da se snimi dobra fotografija? Da se vježba? Pa čak i radi za elektronski medij da se izvještava. Mlađe generacije ne žele da čitaju, istražuju, da pitaju i da primaju kritiku. Nažalost lajkovi na društvenim mrežama su im postali standard za dobru fotografiju i upravo zbog toga se velika većina ne razvija, govori Ruvić. Upitan šta je presudno imati za dobru fotografiju: situaciju, dobru opremu, talent..., Ruvić kaže:
- Za dobru fotografiju je potrebno imati mnogo iskustva, događaja, situacija. Potom, u glavi prije svakog događaja morate imati jako dobar plan. Talenat i oprema nisu toliko potrebni koliko upornost, trud, svakodnevan rad kao i vježba za dobru fotografiju. Smatra kako je svaki kutak planete univerzalan te da bi se podjednako osjećao gdje god da radi.
- Što se tiče tematike, najviše me privlači dokumentarna i konfliktna fotografija, jer upravo s njom mogu mijenjati stvari i stavove ljudi. Mogu da ukažem na nepravdu. Svaki konflikt je bespotreban, nepravedan i uzaludan, kaže Ruvić. Kaže nam kako je fotografija za njega način izražavanja, njegovo pero, njegov alat i njegovo oružje kojim želi da promijeni stav makar jedne osobe o datoj temi ili događaju.
- Nemam omiljenu fotografiju. Nije mi omiljena ni ona koja je osvojila nagradu, niti ona koja je bila fotografija dana, godine, koja je bila na naslovnici nekih svjetskih novina. Omiljenom smatram onu koja je pokrenula neke promjene, doprinijela promjeni stava ili raspoloženja bilo pojedinca ili mase. Kada potakne nekog na bijes, na bolje obavljanje svog posla, na suze ili radost. Fotografija za mene nikada nije bila umjetnost, niti volim kada me nazivaju umjetnikom. Ona je prosto moj način izražavanja, moje pero, moj alat i moje oružje kojim želim da promijenim stav makar jedne osobe o datoj temi ili događaju. U jednom intervju sam kazao ranije: "Volim da su lijepe, primamljive za oko, da budu drukčije, kada privuku gledaoca, i kada zakopa malo dublje, da mu sruše prethodno izgrađeni stav svojom brutalnom realnošću i porukom koja se nalazi ispod".
