Mr.sc. Miroljub Mijatović, glumac, magistar humanističkih nauka iz područja Teatrologije, dramski pedagog i rukovodilac Dječije, omladinske i lutkarske scene Bosanskog narodnog pozorišta Zenica upoznao nas je sa svojim odlukama o izboru zanimanja, opisao nam je svoje prvo radno iskustvo, prokomentarisao položaj umjetnika u BiH te nam dao zanimljive odgovore na pitanja koja smo mu postavili, a koje možete pročitati u nastavku.

AUTOR INTERVJUA: AJNA DEDIĆ, blog Zeda.ba

Na koji način ste se odlučili za Fakultet humanističkih nauka u Mostaru na odsjeku Dramska umjetnost –gluma?

Pozorištem i pozorišnom umjetnošću se bavim od svoje desete godine. Nekako u periodu rata, zbog osipanja kadra u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, donesena je odluka da se pokrene Dramski studio i da polaznici koji su ispunili svoje obaveze i uradili završne predstave u edukacijskom ciklusu dobiju angažman u zeničkom teatru. Poslijeratno vrijeme je donijelo sve što je donijelo i pojavili su se novi, mladi, obrazovani glumci. Pošto sam ja osoba koja želi da bude konkurentna i pristaje na varijantu cjeloživotnog učenja, upisao sam studij Glume na jednoj od glumačkih škola u Bosni i Hercegovini. Nakon toga sam upisao poslijediplomski studij iz Teatrologije na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, a doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji se polako približava doktorskom radu. Dakle, moje obazovanje se kretalo od BiH do Republike Hrvatske…za sada.

Kada i kako ste shvatili da se želite baviti glumom i kako je Vaša porodica reagovala na Vaš izbor?

Od samog početka sam želio da se bavim glumom i teatrom, ali dok sam bio srednjoškolac aktivno sam se bavio razmišljanjima o tome da budem profesor našeg jezika. Kasnije sam shvatio da su te dvije moje ljubavi jako povezane i da su, zapravo, proizašle jedna iz druge i samo tako su mogle biti dobra kombinacija. Moja porodica, odnosno moja mama (tata je preminuo kada sam bio prvi razred srednje škole), uvijek je bila moja najveća podrška. Logično je bilo da svoju odluku o tome čime ću se baviti saopćim prvo njoj. Ona je, kao i svaka majka, bila jako nesigurna da li je to pravi izbor za mene, jer kroz historiju pozorišta opće je mjesto da su uposlenici u njemu, bez obzira na stepen obrazovanosti, uvijek teško živjeli. Ali njena, majčinska ljubav, prihvatila je moju odluku i bila mi podrška. Sa njom sam uspio prebroditi mnoge poteškoće koje donosi studij bilo koje vrste i sada sam ono što jesam. Nekako, roditeljima je uspjeh i ponos kada vi završite jedan obrazovni stepen, a vama je to nekako normalna posljedica onoga što se upisali i završavali. Porodica je najbitnija karika u tom procesu.

Kada ste mogli biti sigurni u Vaš izbor?

Danas ništa nije sigurno, a mislim da je presudno da se voli posao koji se radi. Relativno sam siguran svaki put kada dobijem novi zadatak koji se tiče umjetnosti, bilo kao glumac, reditelj ili dramski pedagog. Svaki put kada vidim mlade ljude kako izlaze iz pozorišne dvorane i još uvijek pričaju o onome što su upravo pogledali, znam da radim dobar posao i da ispunjavam misiju postavljanja pitanja. Gluma, kao i općenito, studij umjetnosti, pa i bilo koji drugi studij najbolje svoje rezultate daju kada se vole. Po mom mišljenju, umjetnost nema smisla studirati ako niste zaljubljenik u nju. Sama umjetnost podrazumijeva bavljenje nečim lijepim, a bavljenje nečim lijepim je nešto što se treba voljeti. Niko ko se bavi umjetnošću nikada ne bi uspio na studiju matematike, mašinstva ili ekonomije, jer to nije ono što mi volimo. Tako isto bi bilo i da je obrnuta situacija. Bit života, pa i studiranja je na prvom mjestu da se voli ono što se studira i čime se želite baviti.

 Gdje i kakvo je bilo Vaše prvo radno iskustvo?

Moje prvo radno iskustvo je bilo kao razvođač (osobe koje smiještaju publiku u salu i brinu se o redu u toku predstave), u zeničkom teatru. Završio sam srednju školu, rat je bio na svom vrhuncu, a samo mama je radila. Jednog dana je došla s posla i rekla kako bi trebalo da pokušam naći neki posao. To mi nije nimalo teško palo i sutradan sam otišao gdje sam jedino i vidio sebe, a to je teatar. Razgovarao sa tadašnjim direktorom i on je skromno rekao da jedino što mi se može pomoći to je honorarni posao kao razvođač. Kod mene uopće nije bilo dvojbi i prihvatio sam. Primanja nisu bila redovna i bila su skromna ali opet pomoć tadašnjem kućnom budžetu. A prvi profesionalni angažman je opet bio u zeničkom teatru kao glumac.

 Kako je živjeti od umjetnosti u našoj BiH?

Umjetnike malo kada zanima šta se misli o njima, jer su oni tu da se bave društvom, političarima, odnosima u društvu, državi, da upiru prstom u pojave oko sebe i da ljudima postavljaju pitanja. Nikada niko nije volio one koji su tu kao opomena, kao neko ko skreće pažnju na ono što ruši društvo, jer samo dok si pokoran i bez mišljenja – dobar si. Posao i obaveza umjetnika nije da šuti. Teatarski umjetnici imaju prosječna primanja, ukoliko pripadaju institucionalnom pozorištu. Naravno da ima lošije plaćenih i onih bolje plaćenih od njih. Mnogo je zanimanja koja su fizički teža, i lošije plaćena od glumačkog posla. Ali satisfakcija glumcima je to da su duhovno puni i da daju publici ono što je lijepo, jer umjetnost je put ka lijepom.

 Kako je biti umjetnik u Zenici i koliko je ljudima to ‘čudno’ zanimanje- prihvaćeno ili pak ne?

Biti umjetnik u bilo kojem sistemu ili umjetničkoj epohi i biti umjetnik u Zenici danas potpuno je isto. Uvijek oni koji bi morali imati mnogo više sluha to nemaju, oni koji bi morali voditi brigu o duhovnom životu mladih, kao i onih odraslih to nemaju i smatraju da je pohlepa i trčanje za novcem jedina bitna stvar. Jedna od većih glumica, čiji rad je obilježio jedan period rada Bosanskog narodnog pozorišta Zenica je porijeklom iz malog grada nadomak Zenice i potice iz porodice u kojoj je bilo mnogo vjerskih službenika. Ali njena ljubav i želja za učenjem su prevagnuli i ona je bježeći kroz prozor, otišla i završila tadašnju srednju glumačku školu. Neki članovi porodice su se pomirili sa time, neki nisu, nekada je ona patila, nekada bila presretna, ali to se desilo i pobijedila je njega ljubav prema umjetnosti. Ja mnogo radim sa djecom i mladima i povremeno se pojave jako talentovani mladi ljudi koji bi bili pravi biseri u umjetnosti. Ali njihovi roditelji na sve moguće načine nastoje ih usmjeriti na nešto drugo, vjerujući da tako svojoj djeci čine dobro. Nekada je to tačno, ali nekada i nije.

Imate li svoje uzore?

Moji uzori su bili moja porodica i Žarko Mijatović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i doajen bosanskohercegovačkog glumišta. Moram napomenuti da on i ja nismo ni u kakvom srodstvu, samo se isto prezivamo. Moja porodica mi je bila uzor jer sam u njoj nalazio ljubav da istrajem i ne odustanem nikada, a kolega Žarko zato što je bio neko ko je i pored velikih uspjeha u poslu uvijek ostao dobar i dobronamjeran prema mladim ljudima i trudio se da im što više pomogne, nesebično dajući ono najbolje od sebe mladima. Smatram da je tako mnogo lakše ići putem koji zacrtamo kao svoj. Naravno da moramo birati i ko su ti uzori.

Kako bi mediji mogli uticati na podsticanje mladih ljudi na više samoinicijativnosti, na ohrabrenje, podsticaj te veću?

Mediji su jako moćni. Oni mogu mnogo pomoći. Loše je to što su mladi dosta tromi i čest je slučaj da misle kako je dovoljno što su završili fakultete, a zapravo, to je tek početna stepenica, jer niti su jedini, niti bitni za državu i društvo. Onda se dešavaju strašne stvari i mladi često zastrane jer odu u politiku pokušavajući tako riješiti svoju egzistenciju. To je često loše po njih jer zbog svog neiskustva i neznanja u toj oblasti budu izigrani i iskorišteni. Zato bi mediji trebali da imaju nekakvu taktiku, možda čak i vrstu projekata kako da pomognu mladim školovanim…možda je to stalno lobiranje, možda je pisanje o nezaposlenosti, možda kampanje…

 Postoji li moto, neka izreka ili nešto što Vas uvijek vodi, ohrabruje ili podstiče da nastavite i kada je teško?

Naravno da postoji. Zapravo su u pitanju dva mota. Jedan je citat iz velike knjige Mali princ i glasi: „Bitno je očima nevidljivo.“ Kad god pomislim da je sve onako kako to ja tumačim, imam volje i snage da se upitam: „A šta ako ja vidim ono što JA želim da vidim?“ Drugi moto je vezan za ustajanje i nastavljanje, a to je vrlo jednostavna krilatica koju sam praktikovao i sa mojom pokojnom mamom kada je bilo najteže, a glasi: „Idemo dalje!“

Svakodnevno radite sa djecom, koliko je važno talenat prepoznati od malena?

Smatram da polako postajemo nacija u kojoj se sve više prepoznaju individualne sklonosti djece i prema tome se sve više usmjeravaju. Tako je sa sportom, muzikom, pa i sa glumom. Naravno da će uvijek biti onih nastavnika i profesora koji su zbog malog nivoa svoje kulture protiv toga da im se učenici bave muzikom ili teatrom. Sa njima je to vječita borba, ali nekako polako, mi uvijek dobivamo svoje bitke. Naravno, bavljenje bilo kojim sportom, muzikom ili teatrom ne bi smjelo biti na uštrb redovno školovanja, ali odgovorno mogu reći da niko od pedagoga koji rade sa djecom unutar tih aktivnosti neće dati prioritet sebi nego školi.

Jesmo li mi talentovana nacija za teatar? Koliko smo spremni odstupiti od klišea i baviti se nečim što i nije baš najuobičajnije zanimanje?

Ovo je interesantno pitanje. U promišljanju odgovora svakako moram krenuti od početka i od određenja pojma glume. Sa glumom, kao osnovom pozorišta, zapravo se počinjemo baviti jako rano. Svako naše igranje u najranijem djetinjstvu koje počiva na našem uživljavanju u uloge naših roditelja, rođaka, životinja, komšija ili u predmete, je zapravo već početak glume. Dakle, u svima nama ima ono što je osnova teatarske umjetnosti. Samo je pitanje koliko ćemo dopustiti da se to u nama razvije i koliko njegovati tu svoju sposobnost. Talentovana smo nacija za mnogo šta, pa tako i za teatarsku umjetnost. Mislim da u prilog tome koliko smo spremni ostupiti od klišea i baviti se nečim što nije uobičajeno, govori i podatak da svake godine u radionicama Dječije, omladinske i lutkarske scene Bosanskog narodnog pozorišta Zenica koje vodim, imamo stotinu i više polaznika, od toga je uvijek gotovo polovina novih polaznika svih uzrasta do kraja srednje škole. Ako je teatar uopće neuobičajeno zanimanje danas.

 Vi ste glumac, teatrolog, okušali ste se i kao režiser, često se angažovani i kao asistent reditelja, koliko je svestranost bitna i spremnost na cjeloživotno učenje ?

Vrijeme u kojem živimo traži od nas da budemo prilagodljivi. Sve se mijenja velikom brzinom. Svaka oblast života više nije zatvorena struktura u sebe. Sve teži multidisciplinarnosti i širenju. Ukoliko niste spremni da se prilagodite, da neprestano budete dopunjavani informacijama o vašem poslu vi ne možete ni očekivati da će te biti konkurentni.

 Postoji li tajna uspjeha?

Potrebno je neprestano raditi na svojoj izvrsnosti i na povećanju svojih potencijala, kako intelektualnih, tako i socijalnih.

 Vaša poruka mladima?

Vaš put je samo vaš i kada se ponekad desi da na njemu posrnete ili padnete, ne očajavajte. Ko zna za šta je to dobro.

AUTOR INTERVJUA: AJNA DEDIĆ, blog Zeda.ba