Lejlija Gluhić, djevojačko Mujanović, rođena 1939.godine u Memićima kod Zavidovića u plodnoj dolini Krivaje, nije zapamtila ni majku ni oca. Otac joj napusti dunjaluk još dok je bila u majčinom stomaku a majka ode za njim kada je njoj bilo samo tri mjeseca. Ostala je kod tetaka i sa starijim bratom da se brinu o njoj. Tu je završila mekteb i kaže sjeća se efendije Zaima.
„Nisam dobra zapamtila sinko,“ reći će ova, nadasve vitalna starica, dok se podsmjehuje stavljajući ruku na usta, onako stidljivo kao kada je prvi put došla u Slivanj, selo u koje se udala. „Ko sirotinja, kad me je brat pitao da idem na teferič u Kovače, tetka mi je dala haljinku da obučem, nisam imala šta obući a ja već curetak,“ nastavlja priču majka Lejlija, blagosiljajući nas koji smo je posjetili da mi je natjerala crvenilo na lice. Bi me stid!
„Onda je došo moj Ferid, rahmet mu duši, da me zaprosi. I pođem ja. Kad sam došla sedmero djece njegove sam zatekla. Prva mu žena mlada umrla. Dvojica starijih sinova već se oženili. Sve je meni palo za vrat.“ Zastala je majka, puštajući suzu za svojim suprugom Feridom ef. Gluhićem, svršenikom Sultan-Ahmedove medrese, imamom. Glas joj se na trenutak izgubi. Odavno nisam vidio ženu, da sa toliko ljubavi i žala u isto vrijeme, sjeća se čovjeka kojeg više nema. Onda nastavi.
„Sa njim sam izrodila sedmero djece, Fuada, Sinana, Hazemu, Fahrudina, Fuadu, Nerminu i Senadu.Kad mi je Ferid preselio, živjeli smo od ovih mojih deset prsta i dobrih ljudi koji su donosili vitre.Tako sam ih odgojila i odškolovala. Samo im nisam dala krasti. Jok. Nisu oni znali jesam li ja gladna nikad,“ prisjeća se majka i pogleda djecu nasuprot nje, Sinana, Fahrudina, Senadu. A životnu priču priča uvijek naginjući na kraj kako je ostala bez svoga Ferida, kojeg nema gotovo tri decenije,tako remeteći onu uobičajenu knjiški zacrtanu formu, podsjećajući, iako neuka, da ne piše knjiga život nego li život piše knjigu, pa tako i zgode, češće nezgode redaju se same u svojoj prečini ili im mi nehotice dajemo prednost u onom našem unutarnjem poslaganju.
„ A sve sam radila i muške poslove, samo nisam znala kosu otkovat. Ja volim raditi,“ i ponovo zaplaka, žaleći za selom Slivanj, udaljenim od Zenice dvadesetak kilometara, gdje je zbog narušenog zdravlja ali i godina, djeca nisu smjela ostaviti. Sada je tu u predgrađu sa malom baščom u kojoj raste zelen svakojaka. Mahune se nadvile na stazu pored a u sredini krupni paradajiz čeka malo više sunca da sazri. Sve to one tanke ruke majke Lejlije dotaknu i ko da svakoj biljčici daju baška snagu da raste. Djeca vele ne mogu je natjerati u kuću, na onom jakom suncu ona je u svojoj bašči. A ne bi smjela, preživila je moždani udar i ima zakrčenje vratnih žila. Ne da se majka Lejlija, samo se osmjehuje.
„Nikad me zora nije u kući zatekla.Klanjaj sabah i za poslom. Ispraćala sam komšije svako jutro dok su odlazili u grad za poslom i dočekivala ih na njivi kad bi se vraćali.Ništa meni nije bilo teško. Ma volim ja radit i sad,“ poskočivši na sećiji gdje je sjedila kao da će poletjeti u one čaire Slivanjske. Majka, ta dobra starica, čitav svoj život, svaki njegov trenutak bojila je onom svojom žuljevitom rukom umreženom venama, kao da plete mehki šal kojim će nas, sve onako đuture ogrnuti, makar nas bilo više od četrnaest.
„Imam i devetero unučadi,“ nastavi starica „ali bi volila da je moj Ferid tu, da ga moja djeca vide a da i on vidi djecu sad kada su porasli.Senada ga, ona najmlađa nije ni zapamtila dobro,“ i ponovo potekoše suze, one iskrene, ženstvene i sa valjanim razlogom ljubavi i zajedničkog života koji i nije bio tako dug, sedamnaest godina, ali život pun ljubavi i uzajamnog poštovanja kakvog se rijetko sreće.
„Moj Ferid je dušu ispustio na mom krilu. Bio je bolestan. On je znao da će umrijeti. Glavom legao na mome krilu, pita hoću li mu halalit. Ja šta ću moj Feride ali nemoj o tome ko zna? Evo ja sam možda zdravo ali samo Bog zna ko će prije na onaj svijet. Ma znao je on, imo je naki išaret. Onda mi kaže da uzmem šifon, platno u sobi na spratu i da mu skrojim ćefine. Pošaljem ja Sinana kradom da donese i ostavi tamo u sobu.Onda mi veli da mu odsječem nokte i u nogu. Ja ih i lijepo operem. Kaže trebalo bi me i obrijati, nije lijepo vako da sam. Prije nego li će dušu ispustit kaže neka izađu djeca iz sobe. Onda on veli meni –čuj moja Zavidovka, kako gore na spratu uče hodže-. Mislim, nije dobro moj Ferid. Kad ptica sleti na prozor i tri puta kljunom udari u staklo.Samo je ruku podigao i spustio, glava mu klonula u moje krilo...“ majka Lejlija zaćuta, tanka vodena nit od suza pruži se niz naborano, čisto, blijedo lice sa kožom ko kadifa, i spusti se u podbradak.Mahnu rukom, obrisa i ponovo oči dobiše onaj prvotan sjaj, sjaj života.
„On je mene naučio i gasulit i dove i puno toga učiti. Išla sam ja u mekteb i postim od svoje sedme godine do danas hvala Allahu. Moj je Ferid sve mene naučio,“ ponovo priča počinje i završava kod životnog saputnika iako brojna djeca majke Lejlije ne daju joj ni tereta ni srkleta i paze na svaki njen korak. Ona se kao po pravilo u svakom trenutku sjeća svoga rahmetli Ferida.
Onda kao da i sama želi unijeti malo vedrine u ovu svoju priču, majka Lejlija nastavi „I mlin me mlio, i grom bio, samo me zmije nisu ujedale,“ pa se nasmija opet stavljajući stidljivo ruku na usta, „ ma jesam i na zmiji spavala. Jednom ja se umorila i na verandi nake haljine bačene a ja legnem da odmorim. Zaspim! Dođoše djeca i zovu me, ja ustanem, kad djeca digoše one haljine a ispod zmija u zvrk se smotala ma imaš šta vidjet. Velika brate. Eto nije me ujela!“
Zatim ispriča „Što sam imala jetrvu, Duge je zvali jer je bila povisoka, ma mogla sam, čini se krvave ruke pokazat ne bi me odala. Ma pazile smo se ko sestre. Ona je pazila i moju djecu. Kad je moj Ferid preselio, ona mi je bila plaho od pomoći. Nije dala da moja djeca budu gladna,“ uočivši i sama kako je svaka rečenica nosila dozu gorčine, patnje i kušnje, majka Lejlija ovdje zaćuta. Puno i za dva dunjaluka.
Gledala nas je onim sitnim blještavim očima u kojima baklja života gori još onim istim plamom kao 1969.godine kada dođe za svoga Ferida u selo Slivanj. I ja sam gledao taj topli nur na njenom blijedom licu, ozaren kao da sjedim pored rođene majke, osjećajući tu majčinsku bliskost kakvu ne može podariti svaka žena. Žena koja je odgojila četrnaestoro djece, sedmero rodila, jednog pastorka ispratila na ahiret, potom i supruga Ferida i ostala usprav, ne da prkosi. Ona je ostala svjesna da je to Božije određenje, sretna da živi svoju tugu, neimaštinu i jad.
Sretna, veseleći se svakom danu u kojem će moći izaći na svoje njive u svoje bašče, posijati i požnjeti i svojoj kući donijeti. Sretna dok gleda djecu kako odrastaju, postaju ljudi i ne kradu. To joj je kaže baška važno.
„Samo da ih sutra na Bajram vidim da mi se okupe svi, ništa mi više ne treba,“ poruči starica, kako je ne bi pitali za najveću želju, za ono što je još čini tako sretnom.
Nebo su zaparale munje, spuštala se kiša kao iz kabla, zaglušujuća grmljavina, tjerala nas da stavimo tačku na ovu neispričanu priču, kojoj se još ne nazire kraj. „Hajde Senada vidi da nije nevrijeme šta uradilo“, slala je majka Lejlija najmlađu kćer da vidi baštu ispod kuće. Kiša nije prestajala, nakon što su munje i grmljavina prestali. Spuštala se u mlazu baš kao one suze majke Lejlije, svaki put kada spomene svoga Ferida rahmetli. Može li nebo zaplakati?, pita se ova moja duša znatiželjna, nekako sjetna i sretna u isti vakat i u ibretu.
Onda, kako priča ne bi pobjegla iz njezinih sjećanja i onih dubokih osjećanja, koje vjerno čuva, majka Lejlija reče: “ Imam ja tespih od svoga Ferida i ja se ne sikiram!“
Piše:Said Šteta
