- Post i namaz su mi ostali jedina obaveza. Tako je u penziji - kaže Ibrahim. Ističe da posti i klanja otkako zna za sebe. Već od desete godine.
- Postio sam i kada sam radio teške fizičke poslove u "Željezari" i "Krivaji", u kojoj sam, kasnije postao i šofer. Bilo nas je 120 šofera, više od pola muslimana, ali sam samo ja postio i klanjao sve namaze. Bio je još jedan skladištar Asim Hunkić - ističe vitalni Ibrahim. Dodaje da su ga u preduzeću svi zvali Hodža. Bilo je, kaže, radnih kolega, a da mu, i kada je otišao u penziju, nisu znali pravo ime.
- Hodža su me zvali jer sam Drugi svjetski rat proveo u medresi u Pojskama kod Zenice, kod muderisa Derviša ef. Spahića, koja je zatvorena 1947. Bilo nas je i 150 djece, ali smo svi morali kućama - prisjeća se Ibrahim, koji je po povratku u svoje selo dvije godine vodio mekteb i klanjao namaze. To je radio sve dok taj prostor nije prenamijenjen za opismenjavanje mještana Orahovice.
- Mogao sam ja i ostati hodža, jer mi je to ponudio mutevelija Mustafa Tutmić, s obzirom na to da sam dobro učio i imao dobar glas. A ja mu kažem: "Ne mogu ja to, hvala ti" - smije se Ibrahim, koji je, ipak, do prije desetak godina klanjao teravije i namaze u mejtefu do svoje kuće. Tako je ostao u dodiru sa svojim prvim poslom. Njegove komšije ističu da je Ibrahim za njih jedini pravi hodža, jer je, kažu, uvijek radio džabe.
- Dvadeset sam godina klanjao teravije i namaze, ali nikada nisam naplaćivao. Imao sam svoj posao, dosta zemlje, vrijednu porodicu, a sada dobru penziju. Sa svojom suprugom Dervišom, koja je umrla 2003., dobio sam šestoricu sinova i tri kćeri, od kojih imam 21 unuče i 12 praunučadi - kaže Ibrahim. Svi su mu sinovi bili borci i preživjeli rat, iz kojeg su dvojica za zasluge dobili i činove majora, a jedan poručnika. Ibrahim ističe da se ramazanu posebno raduje zbog svojih rahmetli roditelja i supruge, koji su, kaže, "bili džometi".
- Recimo, moj otac Husejn, mada su ga svi zvali Razvan i on se nije nikada ljutio zbog toga, za Bajram bi iz džamije kući doveo sve siromahe. Oni bi zajedno s nama ručali i otišli svojim putem - priča nam Aličehajić.
