Šta je utjecalo na Vašu odluku da upišete Pravni fakultet u Sarajevu?
Moj jedini san uvijek je bio da budem glumica ili ovo što sam sada. To je bila moja jedina ambicija. Otkud mi ideja da upišem pravo, i meni je danas misterija. Vjerovatno je to bio neki klik, u tim ludim godinama, koji se natrenutak učinio i zanimljivim, pa je vodilja bilo to, hajde da pokušam, ne mogu ništa izgubiti, pravo je široka lepeza. S druge strane, u mom životu nezaobilazni i ključni u svemu, mama i tata.. još veće breme odgovornosti predstavljalo mi je njihovo povjerenje, jer je bilo šta god da odlučiš, mi vjerujemo u tebe. Ali i njima je ta ideja bila očito zanimljiva. Sad kad se vratim u taj period, vjerovatno su oni i bili ključni u odluci da upišem fakultet. Nije mi žao što sam upisala pravo, naprotiv, mnogo mi je drago. Danas vidim da je to široka lepeza, da joj se mogu vratiti kad hoću.
Kako ste se našli u novinarstvu i otkad se bavite ovim poslom?
Svoje profesore iz srednje sada da pitam otkad se bavim ovim poslom, rekli bi još iz gimnazijskih dana. Svi su u meni očiti to vidjeli i prije mene. Vrlo je jednostavno, nikad se nisam mogla zamisliti u nekom uredu, s mnoštvom papira ispred sebe, po cijeli dan. Veoma sam vedrog duha, željna novih saznanja i otkrivanja nove sebe, i očito sam samo na vrijeme shvatila da poslom kojim se sad bavim ne bih se mogla baviti u nekim kasnijim godinama, a pravu se mogu vratiti kad poželim. Kažem, nafaka moja je bila tada, ovdje u ovom predivnom pozivu i hvala Bogu na tome.
Zašto je dobro biti novinar/voditelj?
Zato što svakoga dana pomjeraš i spoznaješ nove granice. No, kada slušam kolege od kojih sam učila, Konstantina Jovanovića, Adnana Rondića, Aidu Mahmutović, poziv novinara danas je puno jednostavniji nego što je to nekada bio, sigurno jeste, jer mojim kolegama koji sada dolaze, puno je jednostavnije nego što je to bilo mojoj ekipi kada smo došli. Hvala vam što ste me vratili u to divno, prekrasno doba moga života. Svaki radni dan vam je kao izlazak i ni jedan dan nije isti. Mene to čini sretnom i daje mi snagu i volju za dalje. Volim teren, volim montažu u kojoj stvarate nešto novo, ukrašavate, svaki tren, sekundu posmatrate kao nešto dragocjeno, a to ako prenesete na život i ako znate praktikovati i cijeniti, onda je još ljepše. Voditeljski, volim studio, svaka žena uživa u feniranju, šminkanju, istina, uživala sam u tome na početku, no, danas to je već postalo malo i gubljenje vremena, jer kada ne znate gdje biste prije, znate da vas sat i pol čeka upravo priprema za studio. Ali i danas to ima svoje čari, šminker vas smiri, frizer zna ako dlaku pogrešno isfenira, varnice iskaču, ulazak u studio, na probu uvijek je iskustvo koje vas drži do sljedećeg snimanja. Zaista je poziv kojim se bavim ono što volim. I svaki put sam iznova zaljubljena u ljepotu posla koji obavljam.
Da li je novinarstvo Vaše prvo radno iskustvo i kakvo je ono bilo?
Da, novinarstvo je moje prvo radno iskustvo, moji prvi novci, moja prva plaća, radna knjižica, radna obaveza. Od spavalice kakva sam ja, prerastam odjednom u djevojku koja mora postati svjesna sebe i svojih obaveza. Došla sam na audiciju kao na ekskurziju, mama me prijavila, pa dobro hajde da pokušam. I pokušala sam, odmah sam znala da sam ostavila dojam, jer bila sam jednostavna, opuštena i nisam se bojala da li će me primiti ili ne. I da, tako krenu prvi radni dani, najteže mi je padalo buđenje na posao u 9h, sve do momenta dok mi nisu rekli da počinjem raditi jutarnji program. Tada je počela panika, kako ustati u 04:30, navijala sam sve alarme koje sam imala, angažovala sve koji su mi bliski da me bude. I tako lagano, Dalila i bez sata poče da se budi u 04:30. Da mi je neko pričao, rekla bih, nemoguće. Jutarnji program sam radila tri godine, paralelno još četiri projekta. I da, nije bilo nimalo jednostavno. U redakciji su svi znali da sam došla ispod staklenog zvona, da je ovaj svijet i previše okrutan za mene, zvali su me ”djevojčica koja grli oblake”. Ja sam se samo trudila da ne izgubim svoj iskreni osmijeh i vedrinu. I uspjela sam, i kažem, hvala Bogu dragom na svemu.
Mnogo je mladih, a visokoobrazovanih ljudi koji nemaju posao, zašto?
Često pričam s takvim ljudima, često vidim i svoje kolege s fakulteta koje ne rade, i pitam se zašto je to tako. Ne znam, bojim se da ne zvučim previše okrutno, ali mislim da posao može naći svako ko želi, mislim da od nečega morate krenuti. Zašto robovati diplomi, početi od ničega, više se vrednuje kada dođete do nečega.
Da ste Vi sada nezaposleni na koji biste se način pokušali zaposliti, kako se istaći i učiniti da Vas poslodavac zapazi?
Pomislim na to, ali onda energično sama sebi kažem ne razmišljaj o tome sada. Mislim da mi ne bi bilo jednostavno, kao što nije nikome ko se nalazi u toj situaciji, ali opet kažem svi znaju prepoznati u vama radoholika.
Postoji li tajna formula kako se zaposliti s obzirom na veliku nezaposlenost?
Mislim da nema formule, mislim da bi na ovo pitanje bilo suludo odgovarati, dati definiciju, jer nema je, osim da želite raditi. Ja mogu govoriti samo iz svog iskustva i to mi je dobra škola. Znalo se desiti da radim cijeli dan, ne stignem da jedem, dođem kući legnem i sutra opet isto, ali kažem neka, barem znam da se ne bojim rada, da mogu i znam raditi. Jer uvijek neko vidi šta vi uradite ili ne uradite. Sami smo krojači svoje sudbine.
Vi ste mlada žena, ova vrsta posla zahtijeva mnogo odricanja, jeste li karijerista?
Ja bih rekla, ne, a znam ko bi rekao da… Hmmm.. pa i jesam i nisam… zatekli ste me.. iskreno, možda sam do sada bila i to vatreni, ali život nosi neke ljepše stvari i vječnije od karijere, tako da mislim da ću se znati povući i okrenuti drugim vrednijim, jer sam zadovoljna, do sada sam postigla sve što sam željela do ovih godina da uradim i kažem, hvala Bogu.
Postoji li neka izreka ili nešto što Vas uvijek vodi, ohrabruje ili podstiče da nastavite i kada je teško?
Možda vam zvuči kao floskula i možda ste čuli puno puta, ali ja sam se uvjerila da što vas je zadesilo, nije vas moglo zaobići i što vas je zaobišlo, nije vas moglo zadestiti. A mama i tata su moja snaga, moj izvor energije i moj vjetar u leđa, oni su moja neiscrpna sehara, uvijek kažu u pravo vrijeme šta treba.
Hoćete li nakon što diplomirate otići u druge vode ili ćete ostati i nastaviti se baviti novinarstvom?
Pa vjerovatno da, a možda i ne.. nikada ništa ne planiram tako daleko, Bog samo zna. Mada, ja bih imala želju.
Vaša poruka mladima koji su nezaposleni?
Ko hoće da radi, može naći posao. Nije grijeh dokazivati se za male pare, nemojte robovati diplomama.
