21 Novembar 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
nedjelja, 25 Maj 2014 05:43

Put feniksa-terapijska zajednica

Za funkcionisanje jedne terapijske zajednice ili komune za liječenje ovisnika o drogama potrebno je manje novca za godinu, nego što štete napravi samo jedan ovisnik o teškim drogama za isti period koji provede vani, tvrde iz Udruženja za borbu protiv ovisnosti Put života - Put feniksa iz Zenice. Ovi ljudi, koji su i sami prošli kroz pakao droga, a kasnije postali korisni članovi društva, žele pomoći drugima da se spase. Zahvaljujući njihovom angažmanu, ali i dobrim dijelom uloženim vlastitim sredstvima, žele uskoro u Trnovcima kod Kaknja obnoviti rad terapijske zajednice (na mjestu gdje je nekada bio TZ PROI). Naime, u Zeničko-dobojskom kantonu trenutno ne postoji niti jedna ovakva terapijska zajednica. A nova komuna, zasigurno, vele, ne bi imala vjerskog uticaja.

 

- Nama je potrebno oko 15.000 maraka da započnemo projekat. To je za iznajmljivanje jednog imanja, inventar i režije. Ništa više. Dakle, niko od nas ne razmišlja o naknadama za rad, već da ovo pokrenemo. Sve što radimo je dobrom voljom za dobar cilj.   Prema riječima Almira Mehanovića, predsjednika UG Put života - Put feniksa, naišli su na razumijevanje kod načelnika Zenice i Kaknja Husejina Smajlovića i Nermina Mandre, koji su im obećali jednokratnu pomoć od po 5.000 KM, te da će ih u budućnosti podržavati. Također, razgovarali su sa ljudima iz kantonalnih ministarstava za rad, socijalnu politiku i izbjeglice, te zdravstvo, gdje su i oni pokazali dobru volju da pomognu projektu. 

Po nekim procjenama, za mjesec i po do dva bi terapijska zajednica mogla početi primati ljude sa problemom ovisnosti. Kapacitet bi mogao biti oko 25 osoba sa mogućnošću proširenja. Terapijska zajednica bi trebala biti na dva porodična imanja. Jedno je od Joze i Kate Pavlović, koji su svoj dio imanja dali na raspolaganje bez ikakve finansijske nadoknade. Drugi dio je imanje koje će biti iznajmljeno na korištenje sa dvije kuće i pomoćnim objektom od ljudi koji žive u Njemačkoj, a koji su pristali da ga iznajme udruženju i to pod određenim finansijskim uvjetima. Kako je nekad izgledao jedan običan dan u komuni u Trnovcima, ispričao nam je Mirzet Kotorić, koji je prije šest godina boravio tamo i riješio se ove pošasti današnjice. Ima porodicu, posao i, što je najvažnije, miran i stabilan život.

 

- Ispočetka je to bio pakao za mene, a kasnije je bilo nešto savršeno. Sve je bilo ispunjeno radom. Čitav dan ti je isplaniran. Što je najbitnije za ovisnika, kada dođe ovdje, ne razmišlja o životu napolju, već se fokusira na život u zajednici i živi i radi za zajednicu. Baš kao što treba raditi i napolju. Radili smo sve poslove, počev od onih kućanskih, do poljoprivrednih i stočarskih. Imali smo tu radnu, ali i psihološku terapiju. Rješavali smo neke stvari koje smo donijeli iz spoljašnjeg svijeta, s kojim se nismo uspjeli izboriti napolju, a što nas je i dovelo na taj krivi put. Jedni drugima smo ukazivali na te stvari, objasnio je Kotorić, koji je za vrijeme boravka u zajednici bio jedini oženjen i jedini je imao dijete. Dodao je kako je ovo pravi put koji vraća čovjeka da počne život ispočetka, te da se riješi ovog i drugih poroka. Najbitnije je da se čovjek suoči sa samim sobom, prizna sebi šta je radio i riješi se toga. 

 

- Nije jednostavno. To je mukotrpan posao i zato i traje 18 mjeseci. Ovdje se ljudi pripreme za povratak vani. Ovo je samo temelj za ono što vas čeka. Napolju je teško. Kada sam došao, mislio sam biti pola godine, ali kasnije sam prelomio u sebi i, nasreću, ostao do kraja, rekao je Kotorić.   Almir Mehanović se prije devet godina riješio problema s drogama, upravo zahvaljujući komuni u Trnovcima i momentu kada je prelomio u sebi šta želi. 

 

- Za svih tih 18 mjeseci radi se intenzivno, psihički i fizički, da bi se čovjek mogao vratiti u život, suočiti se sa problemima koji ga čekaju vani. Mi to ovdje zovemo treningom. A, svi smo došli u terapijsku zajednicu sa različitim iskustvima. Neko je bio odbačen od čitave porodice, neko odbačen od čitavog društva, od prijatelja, od svega. Po mom mišljenju, potrebno je da ovisnik dođe do takvih stvari, da osjeti neke teške trenutke u životu, da bi ga to potaklo da poduzme pozitivne stvari da radi, rekao je Mehanović, koji je prvobitno bio u komuni u Aleksandrovcu odakle je izbačen, jer je nakon četiri mjeseca boravka unio heroin tamo i nadrogirao se. Tada je sve palo u vodu, ali je kasnije u Trnovcima shvatio da je terapijska zajednica jedini ispravan put liječenja od ovisnosti o drogama. Metadonska terapija je važna, ali zna i da zavara, upozoravaju iz UG Put života - Put feniksa. 

 

- Jedan narkoman razmišlja tako da kad ima obezbijeđeno nešto, nema potrebu da se skida. To je ''sigurica i ne krizira''. Korisnici droga kada uđu u taj krug imaju nisko mišljenje o sebi. Možda i imaju želju da se toga riješe, ali je teško. Posebno kada znaju da će nešto dobiti sigurno. Ja sam pokušavao napolju stotinu puta. Uspijem mjesec i ništa. Terapijska zajednica je nešto drugačije. I poslije 18 mjeseci kada provedete u njoj, treba održavati vezu sa zajednicom da biste uspjeli. Jer, u zajednici je spas, poručio je Mirzet.  Kod rješavanja problema jednog ovisnika ima nekoliko stepenica koje treba da pređe da bi se dobio koristan član društva. To su: savjetovalište, metadonska terapija, odjeljenje za detox, komuna ili terapijska zajednica i koristan član društva. 

 

- Kod nas nedostaju zadnje stepenice. Nažalost, ljudi se zadržavaju na metadonskoj terapiji ili odjeljenjima za detox, a na koje se iznova vraćaju. Tu leži problem. Tom metadonskom terapijom su jednostavno zamazane oči, smanjena je stopa kriminala i drugih stvari, jer su ovisnici za taj dan obezbijeđeni pa ne prave probleme. Ali, to nije suštinsko rješenje. Tim ljudima je pružena trenutna pomoć. Komuna je nadogradnja svega i upotpunjavanje, istakao je Mehanović. Program po kojem će funkcionisati komuna zove se Čovjek. To je skrojeno po američkoj Daytop filozofiji, osmišljenoj 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i koja je davala rezultate. Prema saznanjima udruženja, problem narkomanije je uveliko prisutan na ovom području. U radu sa ovisnicima će prvenstveno učestvovati bivši ovisnici koji su prošli sve i imaju iskustva u radu terapijskih zajednica, te vođenju raznih udruženja. Pored njih, biće uključeni oni koji se bave metadonskom terapijom, mogu biti uključeni i doktori iz JU Zavod za borbu protiv bolesti ovisnosti, da održavaju seminare, da upućuju na neke stvari iz struke, a trebali bi biti uključeni i psihijatri i psiholozi.

 

- Sve zavisi od osobe. Izađemo pripremljeni za život vani. Ali, kada sam izašao na prvi vikend i poslije kada sam napustio trajno komunu, bio sam osoba od nepovjerenja za ljude. To me je dočekalo. Ali, me nije poljuljalo. Trebalo je vremena, ali sam bio spreman. Ili je crno, ili je bijelo. S kim si, takav si. Ja sam u jednom dijelu svog života, kada sam tek izašao iz komune, sebi dao nekakav luksuz da se malo češće viđam sa ljudima koji još imaju problem ovisnosti. Hvala Bogu, na vrijeme sam se udaljio. Možda, da sam ostao u tome, bio bi veliki rizik, zaključio je Kotorić.    Dodao je kako se po izlasku suočio sa svim, da se ne ponosi onim što je radio prije, ali da je takav život iza njega. Svoju priču dijeli, da ne bi takvo što drugi morali preživjeti.  Naši sagovornici su naglasili da roditelji narkomana često griješe dajući svjesno novac djeci za droge da ne prave probleme. Nazvali su to saučesništvom. Neke stvari koje mogu ukazati roditeljima na to da nešto nije uredu sa djecom, tačnije da mogu biti potencijalni ovisnici o drogama, izbjegavanje je razgovora sa roditeljima, zajedničkih skupova, da stalno sakrivaju pogled, da imaju manje vremena za porodicu, jer sve im više vremena treba za iznalaženje sredstava da bi došli do opojnih droga. Ako je nekada i bilo pravila o tome da se drogirati mogu samo oni imućniji, toga odavno više nema. 

 

- Nema pravila ko se drogira, od najnižih članova društva do onih izrazito bogatih. Kroz terapijsku zajednicu su prošli neki koji nisu imali nikoga i ništa u životu do onih koji su imali sve. Svih profila i vrsta ljudi. Tako je i na ulici, tvrde naši sagovornici. 

 

Oslobođenje, Mirza Dajić

Povezani članci (by tag)