Još 1992. godine prve je novinarske zadatke, TV priloge, reportaže ali i „žive“ prenose obavio u tadašnjoj nezavisnoj zeničkoj televiziji Zetel. Kasnije je nastavio na Javnom RTV Servisu Bosne i Hercegovine, u programima Federalne televizije i BHT1. Posljednje tri godine dio je sportske redakcije regionalne news televizije Al Jazeere Balkans. I ovaj razgovor vodili smo, naravno, u Zenici od koje ga nije odvojio ni dugogodišnji profesionalni angažman u Sarajevu, piše sportski portal SPORTZDK.
SPORTZDK: Gospodine ili kolega Muratoviću, sigurno da u slobodno vrijeme pratite i dešavanja na sportskoj sceni Zenice i Zeničko – dobojskog kantona. Kako biste ocijeniti trenutno stanje sporta u ovom dijelu BiH?
MURATOVIĆ: Događanja na sportskoj sceni Zenice i Zeničko-dobojskog kantona pratim, koliko god mi to obaveze dozvoljavaju. Nažalost, svakodnevnih obaveza uvijek je puno više nego raspoloživog vremena, tako da mnoge utakmice u Zenici ne uspijem pogledati. Srećom, tu je i vaš portal, pa uopće nije teško doći do informacija o ovdašnjim sportskim aktuelnostima. Kad je u pitanju stanje sporta u ovom dijelu BiH, teška srca moram reći da imam utisak da je zavladala jedna vrsta letargije koja je vidljiva na svakom koraku. Čini mi se da i u samim ovdašnjim klubovima ne postoji dovoljno želje, energije, entuzijazma, karizme, pa ako hoćete ni hrabrosti i stručnosti da se napravi neki iskorak. Problemi su zaista prisutni, ali oni nisu samo objektivne, već i subjektivne prirode. Ono što me posebno brine, iako sam nepopravljivi optimista, jeste i svojevrsna „kriza publike“. Ljudi sve manje idu na utakmice, iako je često ulaz u dvorane i na stadione slobodan. Košarkaške ili rukometne susrete, među kojima su neki važni prvenstveni okršaji za bodove, danas prati stotinu ili dvije stotine ljudi, na nogometu se odlučnom posjetom smatra ako je na tribinama prisutno dvije ili tri hiljade. To je za grad poput Zenice zaista poražavajuće. Situacija nije bolja ni u drugim gradovima ZDK. Nažalost, ne primjećujem sportsku euforiju ili, kako često znamo reći „navijačku groznicu“, čak ni u situacijama kada neka ovdašnja ekipa ostvaruje dobre rezultate i bori se za trofeje. Neposredno poslije rata Bilmišće nije moglo primiti sve ljude koji su željeli pogledati košarkaški derbi, sjećamo se prepunog Bilinog polja kada su igrali Čelik i Zenica. Zadnjih godina to nije slučaj. Mislim da bi i klubovi morali zasukati rukave i krenuti u borbu za gledaoce, kako bi – doći na utakmicu značilo biti u trendu. Tako je bilo dok sam ja odrastao, kada je prisustvo košarkaškoj ili nogometnoj utakmicu značilo svojevrsni prestiž. Ukoliko se tu neke stvari promijene, ukoliko dvorane i stadioni budu puniji, to može biti impuls da se stvari pokrenu sa mrtve tačke. Ali, ponavljam, i sami klubovi tu moraju nešto poduzeti, ponuditi konkretan i kvalitetan proizvod, promovisati svoje igrače i od njih praviti zvijezde i uzore među dječacima i djevojčicama, pristupiti kvalitetnije organizaciji utakmica, uvesti neke novitete, da utakmica bude vrhunski događaj u pravom smislu riječi. To danas nije tako i, nažalost, sportske kulture sve je manje u našem gradu i našoj državi. To je ozbiljan problem. Treba tražiti rješenja, vidjeti iskustva iz regije, iz Evrope, tražiti uzroke zašto su naše tribine prazne i šta je to što će ljude dovesti u dvorane i na stadione.
Javljanje sa “svoga” Bilinog polja
SPORTZDK: Da li je po Vama nedostatak sredstava, odnosno nedovoljo izdvajanja za sport, glavni uzrok slabijim rezultatima ovdašnjih sportista u odnosu na neke druge sredine u BiH, pa i regionu?
MURATOVIĆ: Novac je zaista veliki, možda i najveći problem. Ali, nikako ne smijemo pasti u zamku da pomislimo da je jedini problem sporta i sportista u našoj zemlji. Moje je mišljenje da je zabrinjavajuće to što se sport i njegov potencijal ovdje nedovoljno uvažavaju, respektuju i cijene, odnosno nemaju odgovarajuće mjesto u društvu. Prije 15 ili 10 godina postojala je tendencija da se na nivou ZDK za sport izdvaja i do dva posto kantonalnog budžeta. Na taj način bi se, zapravo, poslala poruka da je sport važan za društvo i da je društvu stalo do njegovog razvoja. U međuvremenu, izdvajanja za sport u našem kantonu višestruko su umanjena i ona danas na godišnjem nivou za cijeli kanton iznose svega nekoliko stotina hiljada maraka. Zapravo, to je iznos koji bi jednom uspješnom klubu omogućio da normalno funkcionira, a u ovom kantonu klubova je na stotine. Uzmimo za primjer zenički atletski klub u kojem su zadnjih godina prisutni atletičari koji su dostigli vrhunski nivo kvaliteta. Redovni su učesnici evropskih, svjetskih prvenstva, mediteranskih ili olimpijskih igrara, osvajači medalja na najvećim takmičenjima. Kada se sve sabere i oduzeme, radi se o klubu koji može biti primjer kako se rezultati ostvaruju i kad novca nema ni približno dovoljno, kako se neke stvari nadoknađuju entuzijazmom, znanjem, iskustvom, dobrom namjerom. Samo njihove koliko-toliko kvalitetne pripreme jedva da bi pokrila ukupna planirana sredstva za sport u kantonalnom budžetu. U takvoj situaciji, iluzorno je očekivati da se nešto može promijeniti nabolje jer ovo društvo sport nije postavilo na mjesto koje mu pripada. Stari, jugoslovenski sistem finansiranja sporta koji je imao dosta dobrih stvari, odavno smo napustili, a da nismo osmislili i ustanovili novi. Ali, još jednom bih želio reći da novac nije isključivi problem. Naveo bih samo jedan primjer. Sa šestogodišnjim sinom nedavno sam gledao kup utakmicu Čelik – Široki Brijeg. Na terenu se imalo šta vidjeti, ambijent na tribinama je bio također dobar. Međutim, apsolutno je nedopustivo i nerazumljivo da sjedalice na zapadnoj tribini Bilinog polja već godinama nisu očišćene. To nije problem novca, već stvar koja oslikava stanje stvari u našim klubovima. Jednostavno, nema domaćinskog odnosa i pristupa problemima. Za to nema opravdanja. Okreće se glava od problema koji se mogu riješiti odmah i poslova koji se mogu uraditi već danas, a govori se unedogled o stvarima koje su imaginarne i neće biti riješene niza nekoliko godina.
Slobodno vrijeme sa sinom Isakom često provodi na sportskim manifestacijama
SPORTZDK: Sigurno da u ovakvom stanju sporta, nije lako biti ni sportski novinar?
MURATOVIĆ: Teško mi je to komentirati iz perspektive novinara koji radi u regionalnoj televiziji u kojoj su stvari apsolutno postavljene i posložene na svoje mjesto, funkcioniraju prema svjetskim standardima televizijskog novinarstva, gdje su vam u svakodnevnom radu dostupni svi najmoderniji tehnološki „alati“, kvalitetni i motivirani saradnici, finansijska sredstava i drugi uslovi. U takvom ambijentu apsolutno je zadovoljstvo raditi posao koji volite najviše na svijetu. S druge strane, većina bh. medija i mojih kolega dijeli sudbinu našeg društva u kojem je gotovo svaki posao sizifovski. Nažalost, mediji su u sredini u kojoj mi živimo svojevrsna kolateralna šteta. Ljudi ponekad nerealno očekuju da naši mediji budu maksimalno profesionalni, što je naprosto nemoguće. Privreda, školstvo, zdravstvo i svi ostali segmenti bh. društva su u velikoj krizi, tako da je naprosto nemoguće da mediji budu nekakvo ostrvo na kojem „cvjetaju ruže“. Dominantno su prisutni egzistencijalni problemi, pa se sve svodi na puko preživljavanje. Ljudi u takvom ambijentu, nažalost, najmanje rade svoj posao.
Sa Edinom Džekom na Etihadu
SPORTZDK: Snose li, po Vama, i sportski novinari dio krivice za teško stanje u našem sportu?
MURATOVIĆ: Mislim da sportski novinari uopće ne snose krivicu za ovakvo stanje sporta kojim, naravno, niko od nas nije zadovoljan. Sportski novinari niti su stvorili probleme, a isto tako liuzorno je živjeti u uvjerenju da ih mogu riješiti. Možda mogu i trebaju biti korektiv ovog segmenta društvenog života, ali samo do određene mjere. Mislim da se moć medija često precjenjuje, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje demokratski mehanizmi često uopće ne funkcioniraju. Sportski novinari mogu pomoći da se javnost zainteresira za određeni sportski događaj, za određeni problem, ali rješenja nikad nisu u rukama novinara, uvijek su na nekom drugom mjestu, nažalost isuviše često u sferi politike. Na primjer, Al Jazeera ima svoje principe na kojima djeluje i zahvaljujući kojima se u proteklih petnaest godina razvila u vodeću globalnu news TV mrežu. Principi podrazumijevaju da se gledaocima prezentira priča, predstavi događaj, otkriju sve pojedinosti, ali da se u sve ne unosi subjektivni stav novinara. Gledaoci su ti koji na osnovu vaše priče treba da donesu sud i zauzmu stav o toj temi, a vaše je da im date sve segmente priče. To je u dobroj mjeri drugačiji pristup u odnosu na ovdašnje medije koji su uvijek na jednoj ili drugoj strani, koji nude svoj komentar, svoju sugestiju, četso izvještavaju i ostrašćeno. Moram reći da je za mene, ali i za ostale kolege u Al Jazeeri Balkans, na početku bilo neobično priviknuti se na takav način rada. Ali, u međuvremenu smo se uvjerili da to itekako ima smisla i da se, zapravo, naša društvena uloga na taj način ostvaruje korektnije i konkretnije nego da pokušavamo gledaocima nametnuti svoj ugao koji nije nužno ispravan.
SPORTZDK: Možete li našim mlađim čitateljima približiti poziv „sportski novinar“?
MURATOVIĆ: Za mene, naravno, najljepši i od djetinjstva jedini poziv kojim sam se želio baviti. Posao koji puno uzima, ali neuporedivo više vraća. Radne subote, nedjelje, praznici, noćne smjene, odsustva od kuće… To je sastavni dio ovog posla, ali istovremeno i upoznavanje uspješnih i zanimljivih ljudi, prisustvo velikim događajima, kreativni radni zadaci… Sve u svemu, biti sportski novinar za mene je prije svega privilegija. Ja to tako doživljavam i iako sam imao priliku baviti se nekim drugim, pa i neuporedivo unosnijim poslovima, a zapravo nikad nisam bio u dilemi.
Poslije fudbala, košarka je za Ibrahima prvi pik
SPORTZDK: Slušali smo i gledali veliki broj Vaših televizijskih prijenosa, priloga, reportaža sa sportistima i sa sportskih događaja. Da li bi za čitatelje portala Sportzdk.ba izvdvojili neke koji će Vam trajno ostati u sjećanju ili su obilježili Vašu dosadašnju karijeru?
MURATOVIĆ: Na moju veliku sreću, u protekle dvije decenije zaista sam imao priliku iskusiti sve ono dobro što donosi ova profesija. Ponekad i ponešto loše, ali i to je sastavni dio svakog poziva koji odaberete. Televizijsko sportsko novinarstvo je izuzetno dinamičan posao, jer zapravo nijedan radni dan nije isti kao prethodni. Direktni prenosi utakmica Lige prvaka, evropskih ili svjetskih prvenstava, „živa“ javljanja sa Olimpijskih igara, ili sa utakmica reprezentacije, to je nešto što ima specifičnu težinu. Sportska historija stvara se pred vašim očima i to imate priliku podijeliti sa gledaocima onako kako ste vi to doživjeli. Mogao bih izdvojiti možda javljanja sa otvaranja Olimpijskih igara u Londonu, nezaboravnu utakmicu Turske i Hrvatske kojoj sam prisustvovao u Beču 2008. godine, posjetu Edinu Džeki u njegovom domu u Manchesteru, utakmicu na Old Traffordu u kojoj je United osigurao jubilarnu 20. titulu prvaka Engleske, susret Lige prvaka izemeđu Reala i Bayerna na Santiago Bernabeu, u kojem sam uživao u igrama „galakticosa“ Zidanea, Raula, Beckhama i ostalih, putovanje u daleki Čile sa ragbi reprezentacijom… Ali, bilo je i događaja koje ću, nažalost, pamtiti po razočarenju i neuspjehu naše reprezentacije, poput osjećaja bespomoćnosti i poniženja na Marakani, kada su napadnuti bh. navijači, visokog i bolnog poraza na Luzu u Lisabonu ili ispadanja na posljednjem Eurobasketu nakon velike utakmice u Jesenicama i Mirzinih „trica s parkinga“…
SPORTZDK: Imate li svoje sportske favorite, ljubimce?
MURATOVIĆ: Naravno. Nogomet i košarka sportovi su koji nekako kod mene imaju prednost u odnosu na ostale. Madridski Real je klub čije utakmice pratim s posebnom pažnjom već godinama, bez obzira na to u kojem sastavu igra ili ko sjedi na njegovoj klupi. Mogu reći da sam „madridista“ i taj veliki klub moj je favorit na svjetskoj sportskoj sceni. Također, kao svim ljudima u BiH slaba tačka su uvijek klubovi za koje nastupaju naši reprezentativci. Danas su to Brooklyn Netsi, Manchester City ili Roma, ranije Wolfsburg ili Hoffenheim, prije toga Bayern ili Fenerbahče. To je sasvim normalno i sigurno će tako uvijek i biti. Također, postoje simpatije prema sportistima koji imaju nešto posebno, jedinstveno i nepredvidivo. Zlatan Ibrahimović ili Kevin Durant, Usain Bolt ili Roger Federer. To su, na primjer, sportisti u čijim nastupima redovno uživam i čiji me uspjesi iskreno raduju.
U društvu Hasana Salihamidžića
SPORTZDK: Sa kojih sportskih događaja posebno volite izvještavati? Da li je to nogomet, košarka, atletika, rukomet….?
MURATOVIĆ: Nogomet je, sigurno, broj jedan i tu apsolutno nikakve dileme nema. Taj sport zasluženo je zauzeo svoje mjesto na tronu. Neuporediva je sa bilo čime ta nevjerovatna emocija, strast i energija koja neizbježno prati nogometne utakmice gotovo u svakom ćošku planete. Moja je sreća da danas nema gotovo nijednog vrhunskog nogometaša kojeg nisam imao priliku gledati na djelu, na licu mjesta, uživo. Izvještavati sa najvećih nogometnih utakmica veliki je izazov, ali i povlastica. U vašem društvu i neposrednoj blizini često su i nekadašnji asovi koji danas rade kao konsultanti i komentatori prenosa za svjetske medije. Pred nama je i Svjetsko prvenstvo u Brazilu, uz premijerni nastup naše reprezentacije. Ovih dana u toku su završne pripreme ua pokrivanje ovog događaja kakvom u svijetu sporta jednostavno nema konkurencije i uvjeren sam da će posebno i nezaboravno iskustvo biti izvještavanje sa Mundiala iz zemlje u kojoj se živi za nogomet.
Na Old Traffordu
SPORTZDK: Imate li nešto poručiti onima koji se u budućnosti planiraju baviti ovim pozivom?
MURATOVIĆ: Moram priznati da je izuzetno odgovorna zadaća usmjeravati mladu osobu kod donošenja bilo kakvih životnih odluka, a jedna od najvažnijih svakako se odnosi i na odabir životne profesije. Mislim da mladim ljudima koji vole sport i „inficirani“ su sportskim virusom, savjeti ove vrste nisu ni potrebni. Oni obično imaju i jasniju sliku onog što vole i žele raditi od nas koji bismo im to savjetovali, sugerirali im za ili protiv. Također, po prirodi nisam takav da volim dijeliti životne lekcije, jer to često zna biti kontraproduktivno, posebno kada su mladi ljudi u pitanju. Ja samo mogu govoriti o sebi i svom iskustvu nakon, sada već polovine radnog vijeka. Ono je više nego pozitivno i iz moje perspektive, to je prije svega poziv koji u sebi krije puno izazova i ne donosi previše garancija. Naravno, u svemu je uvijek prisutan i faktor sreće, životnih okolnosti i stvari na koje ponekad ne možete utjecati. Često odluke koje se donesu „na prvu“ budu i bolje od onih oko kojih se puno vaga i promišlja.
SPORTZDK: Gospodine, odnosno kolega Muratoviću hvala Vam što ste izdvojili svoje dragocijeno vrijeme za nas i naše čitatelje.
MURATOVIĆ: Hvala i portalu Sportzdk.ba koji je za kratko vrijeme postao neizbježan dio moje dnevne rutine, kao pouzdan i pravovremen izvor informacija i medij koji je bio neophodan Zenici, ali i Zeničko-dobojskom kantonu. Za kratko vrijeme napravili ste zaista puno, a ukoliko imamo u vidu da portali zauzimaju sve značajnije mjesto na medijskoj sceni, nema dileme da će i Sportzdk.ba postati jedan od medija koji će steći povjerenje širokog kruga posjetilaca među kojima sam i ja od prvog dana vašeg rada.
