Ovaj diplomirani maketar i restaurator posebno je vezan za Zenicu. Njegova majka Esma je Zeničanka, iz poznate porodice Čaršimamović. Bila je umjetnica s posebnim darom. Radila je sve vrste ručnih radova. Tkala je pamukom i svilom na stanu. Umjela je presti vunu, svilu i pamuk, te na đerđefu vesti zlatom, svilom i koncima. Vezla je jagluke, marame, čevrme, rupce, navlake, jastuke... Iglom i koncima izrađivala je prekrasne miljee u raznim oblicima sa raznim ornamentima. Plela je vunene džempere, haljine, jakne, šalove, rukavice, čarape i kape. Podjednako je bila vješta i u heklanju i narodnom vezu, krojenju, štirkanju i peglanju.
Kao dijete Mesud je sa majkom često dolazio u Zenicu i to je produbilo njegovu ljubav prema ovom gradu. Pedesetih godina prošlog vijeka radio je u Zenici i bio u prilici da pomogne u zaštiti nekih objekata: džamija, grobalja i drugih značajnih historijskih spomenika kulture. Radio je kao maketar na maketi zeničke Stare čaršije, na maketi Željezare, Stare pošte, Čaršimamovića kuće, Vranduka…
Uradio je i niz drugih maketa. Jedna od najljepših bila je maketa grada Počitelja. Dubok trag na ono što će kasnije raditi ostavio je dar koji je naslijedio od oca. Otac mu je radio na carskom dvoru u Beču, ali i sjedištu kralja Karađorđevića (Kraljevina SHS) u Beogradu. Bio je čuvar starih spomenika. Radio je inkrustacije u drvetu. Tako je i Mesud čitav život prikupljao građu, ali i pokušavao da oživi sjećanje na izgled starih objekata.
- Djetinjstvo sam provodio u Zenici. Do drugog razreda osnovne škole pričao sam ikavicom, jer mi je mati govorila ikavicom. U školi je to iščezlo. Otac je govorio ijekavski, a tetke ekavski, jer je njihova porodica krenula u muhadžirluk iz Srbije. Mene je moj profesor Hamdija Kreševljaković nagovorio 1946. godine da idem od čovjeka do čovjeka, od objekta do objekta, da vidim kako svijet živi, šta je bilo u prošlosti, da to bilježim, sakupljam.... To evo, traje do dan-danas, već šezdeset i osmu godinu. Saznao sam tako mnogo toga interesantnog. Razgovarao sam u Zenici sa staricama koje su bile udate u vrijeme Osmanlija. Nastojao sam da to što su one ispričale sačuvam od zaborava. Zenica mi je uvijek bila draga, kazuje Mesud.
Samo Bog zna koliko je toga uradio za Zenicu. Početkom pedesetih godina prošlog vijeka, tačnije od 1952. do 1954. godine radio je u tadašnjoj Opštini Zenica. Išao je po kućama, po selima, radio, sakupljao građu, podatke... Uradio je u to vrijeme sedam maketa. Zahvaljujući njemu sačuvano je 11 historijskih spomenika koji su u to doba dobili taj status.
Sarić je autor dvije knjige koje govore o Zenici. Prva je izašla 1997. godine. Riječ je o knjizi "Stari vodovod i gradnje na vodi u Zenici". Druga knjiga izašla je iz štampe 2006. godine. Zove se "Zenička čaršija i mahale". Izdavač obje knjige bila je Općina Zenica.
Osim knjiga o Zenici napisao je još tri knjige. Jedna govori o stradanju Sarajeva - "Kako je urbanistički uragan dohak'o sarajevskoj Zelenoj dolini!" (izdata 2007), druga je "Mudre izreke" iz 1991. godine, a treća govori o pet bosanskohercegovačkih gradova i zove se "Uzorni život naših predaka". To je njegovo najznačajnije i posljednje djelo. Među gradovima opisanim u toj knjizi je, svakako, i Zenica.
- Pomislio sam prvo da napišem nešto o zeničkom vodovodu. Akademik Hamdija Kreševljaković je pohvalio moja tri članka u Oslobođenju o zeničkom vodovodu. On se iznenadio da je Zenica imala vodovod i tabanhanu i prije 1885. godine. Zeničani su pili samo izvorsku vodu, čistu potpuno. Kad je rahmetli Borić (Abdulaziz Asko Borić; op. a) bio općinski načelnik, nosio je nekoliko puta vodu u Higijenski zavod. Oni su se iznenadili čistoćom te vode. Zenica je imala i javni vodovod. Urađeno je to u vrijeme vladavine Austro-Ugarske.
Tako se Zenica od kasabe približila šeheru kao kasaba, objašnjava Sarić.
Prisjetio se kako se kao dječak kupao u rijeci Bosni. Voda je bila toliko čista da se mogla i piti. Nigdje čika od cigare nije bilo. Negdje u blizini današnje zgrade Kantona bila je spuštena sajla na koju je bio zakačen drveni avion na kojem bi iz kafane spuštali kafu za ljude koji su bili s druge strane korita rijeke. O ovom kuriozitetu pisao je u svojim knjigama. Prijavio je 1953. godine u Zavod za zaštitu kulturnih spomenika Bosne i Hercegovine 11 kulturnih spomenika iz Zenice koji su zaštićeni.
- Tako sam popisao sve kulturne spomenike, opisao ih kad su građeni, od čega... Sve sam ja to pronašao i zabilježio. Fotografisao ih, dokumentovao, priredio sve i prijavio. Spašavao sam koliko je bilo moguće. Puno mi je tada pomogla pokojna Zora Petronić. U Zavodu su se iznenadili mojim referatom. Tada sam dobio čelične ploče, kupio dvije kile eksera i kovao ploče da označim te spomenike kulture. A to su bili, između ostalih, Jevrejsko groblje, Sejmenska džamija, Musala, Pravoslavno groblje u Srpskoj mahali, groblje uz Jalijsku džamiju, Čaršijska džamija, Kameni most, Hadži Mazića kuća, stare česme kod Sejmenske džamije, stare škole..., prisjetio se Mesud.
U šali kazuje da je promijenio šest vladara, četiri režima, da je dobro upamtio feudalno doba, ali i da zna i kapitalizam. Fašizam je doživio u Drugom svjetskom ratu, onda je poslije živio u socijalizmu. Preživio je i ovaj zadnji rat, i vidio šta se dešava poslije njega. Sve pamti to dobro i razumljivo je da zna mnogo.
- Čitao sam djelo jednog američkog filozofa o svijetu o pojedinim režimima koji je kazao da treba znati da je materijalizam daleko opasniji od komunizma. A sad je materijalizam. Ovo nije demokratija. Nikako ovo ne može biti demokratija. Zna se šta je to. Zna se njen postupak. Ovo je čisti materijalizam. Užas jedan. Narod je žrtva. Nema ga ko povesti, ustvrdio je Sarić.
Svojevremeno je drugovao sa Kemalom Kapetanovićem, svjetskim stručnjakom iz oblasti metalurgije sa najvišim titulama: akademik, prof. dr, inženjer, dobitnik Dvanaestoaprilske nagrade grada Zenice za uspjehe u privredi, Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH, Ordena rada III reda, Ordena rada II reda, Ordena rada sa crvenom zastavom, Ordena za zasluge za narod sa srebrenim zracima, Ordena za vojne zasluge sa zlatnim zracima... Zajedno su radili 1947. godine u zeničkoj Željezari.
- Kemal i ja smo proveli djetinjstvo zajedno u Sarajevu. Tri godine je bio stariji od mene, a bili smo u udruženju trezvenjaka - niti smo pušili, niti smo pili alkohol. Bio mi je uvijek omiljen. Te, 1947. godine bilo je zadovoljstvo raditi s njim u Željezari, istakao je Mesud.
Mr. Seid Kapetanović, menadžer kompanije ArcelorMittal Zenica za odnose sa Vladom, čovjek zadužen za direktne kontakte s institucijama vlasti u cilju stvaranja boljih uslova poslovanja industrije čelika, sin je rahmetli Kemala. On izuzetno cijeni Mesuda Sarića.
- Maketa Željezare je bila prvi poduhvat u historiji ove kompanije da se na jedan takav način prikažu sva postrojenja koja su tada radila. Imao sam ideju 2004. godine, kad smo završili projekat elektropeći, kontinuiranog livenja i rekonstrukciju valjaonice, da napravimo novu maketu Željezare, koja bi se nadovezala na tu staru maketu. Razgovarao sam sa Mesudom da on to uradi. Prihvatio se tog zanata, dao jednu interesantnu ponudu koja je bila prihvatljiva. Međutim, u toj turbulenciji događaja koji su se poslije desili za vrijeme druge privatizacije Željezare, odnosno BH-Steela, malo se izgubilo što se tiče aktuelnosti kod novih vlasnika, tako da je to sada u nekom mirovanju. Pitanje je da li će se tako nešto ikada napraviti. Žao mi je što do toga nije došlo, pojasnio je Kapetanović.
Naglasio je kako je takav način predstavljanja veoma bitan, ne samo za historiju, nego i za brojne posjetioce koji svakodnevno dolaze, ali i za studente i đake koji su vezani nastavom za tehnologiju i za znanje koje mogu da steknu u Željezari, tako da mogu da prate historijski razvoj metalurgije u Zenici, odnosno na ovim prostorima.
- Mi smo se dugo godina borili da se fabrika pokrene. Poslovi koje je on radio stalno smo odgađali za neko bolje vrijeme koje će doći. Kad se pokrenula fabrika, bilo je to prvi put u historiji da se jedna visoka peć i koksara u svijetu pokrenu poslije 16 godina stajanja, što je bio veliki poduhvat, objasnio je Seid Kapetanović.
Mesud Sarić veliki je putnik, zaljubljenik u putovanja. Sporazumijeva se na njemačkom, turskom i bosanskom jeziku. Mala je enciklopedija kada su u pitanju stare izreke, arapske, turske, čovjek koji se interesovao za sve i svašta, sa kojim se može danima i danima pričati o bilo kojoj temi života. Iako je pri kraju devete decenije (u julu će imati punih 90 godina), još je izuzetno zdrav.
On je i vrstan pčelar koji je šest decenija, do ove godine, provodio na svom pčelinjaku, na svom malome imanju koje se nalazi u Butmiru u Sarajevu. Osim pčela, uzgajao je povrće, ali i voće. Širok je spektar onoga čime se Mesud Sarić bavio ili bavi, a kada se započne priča sa njim rađaju se nove ideje, nova pitanja.
