Članci o smrti Alojza Renića na Zenicablogu:

Umro Alojz Renić http://www.zenicablog.com/zenica/ljudi/item/21744-umro-alojz-reni%C4%87.html

Komemoracija http://www.zenicablog.com/zenica/ljudi/item/21761-komemoracija-alojzu-reni%C4%87u.html

 Sahrana http://www.zenicablog.com/zenica/ljudi/item/21767-sahranjen-alojz-reni%C4%87-losko.html

«Učio sam kod Ćazima Kusturice i bio rezerva rahmetli Hasetu ! »

Jedna od legendi bosansko-heregovačkog nogometa je svakako legendarni centarfor Čelika Alojz Renić, čovjek koji je kao igrač osvojio dva Srednjoevropska kupa, a kasnije kao trener zeničkih «crveno-crnih» osvojio i Inter-toto kup,  takmičenje koje je naslijedilo Srednjoevropski kup.

        Za ljubitelje nogometa dovoljno je reći samo Rena i da se razumiju na koga misle, a za poznanike i prijatelje on je i «Losko», što mu dođe kao neki deminutivčić od punog imena Alojz Renić.  Sva njegova sportska priča počela je davno u matičnom klubu Lašva iz Doca kod Travnika, gdje je već 1960.godine sa 15 godina debitirao za prvu ekipu.

         «Ja sve to svedem na kazivanje da sam krenuo iz Lašve, kod najboljeg bh trenera svih vremena Ćazima Kusturice, koji je bolji i od Ćire,  i onda sam četiri sezone proveo u Travniku. Potom sam proveo jednu sezonu u Sarajevu, gdje sam bio rezerva legendarnom Asimu Ferhatoviću Hasetu.

Tada sam definitivno shvatio da sam vrhunski igrač, jer rahmetli Haseta mogao je da mijenja samo onaj igrač koji u sebi nosi makar mali dio njegovog znanja. Kakav je on bio igrač i čovjek, kažem da dan-danas treba djeci pokazivati njegove driblinge, pasove i šuteve. Dosta toga sam prihvatio i u njegovom ponašanju, njegove dobrote i njegovog poimanja života. Ima ona jedna pjesma 'Jedan je Hase' i svaka je na mjestu.

        Odatle sam stigao u Čelik i igrao do 1975.godine, sa malim prekidom tokom igranja pola godine u zagrebačkom Dinamu», govori skromno Rena o svojoj izuzetno uspješnoj karijeri.

        Mlađi ljubitelji nogometa treba da znaju da je 'nogometni snajper NK Čelika' Alojz Renić postigao najviše golova u jednoj drugoligaškoj sezoni u bivšoj državi. Bilo je to u sezoni 1967-68 kada je dao čak 41 gol, oni koji se sjećaju te sezone znali su da će Losko sigurno biti u timu kola. Hroničari tog vremena kažu da kada nije postigao gol onda je «izlazio iz šesnaesterca, odvlačio svoje čuvare i stvarao prostora da golove daju njegovi suigrači».

        Bilo je to zlatno vrijeme Čelika, kada je jedna zlatna generacija 70-tih godina prošlog vijeka obilježila najljepše vrijeme NK Čelika.

        «U Čeliku sam igrao cijelu deceniju. Na zvaničnim utakmicama, dakle prvenstvenim, kup i prijateljskim postigao sam preko 350 golova za 'crveno-crne'. Osvojili smo dva Srednjoevropska kupa. Prvi puta sam odigrao sve osim finala sa Austrijom kada sam izostao, jer sam zbog finansijski odličnih uslova tada prešao na pola godine u zagrebački Dinamo. Bio sam golgeter i u tom takmičenju. U drugom sam odigrao sve mečeve, kada smo u finalu savladali slavnu Fiorentinu.

        Poslije sam otišao u trenere i 1977.godine sa Čelikom osvojio 'Inter-toto kup'. Tada su igrali Gavran, Buza, Hajduk, Talić, Radulović, Vujačić... Bile su to lijepe godine, a inače sve najbolje sam i doživio u Zenici. Danas se Zenica gradi, postaje velegrad, ali na sportskom planu tada je bilo baš drugačije i igralo se sa više entuzijazma i srcem. Imao sam sreću da budem dio one generacije koja je bilježila velike uspjehe Čelika», govori nam Rena.

        Po završetku igračke karijere otišao je u trenere, asistirao je pola godine Marcelu Žiganteu, a po njegovom odlasku preuzeo prvi tim Čelika. Sa 32 godine bio je tada najmlađi prvoligaški trener u Jugoslaviji, kratko je trenirao i «Val» iz Kaštel Sućurca iz Hrvatske, ali ga je «srce vuklo nazad u Zenicu». Nakon uspješne igračke i trenerske karijere Alojz Renić je dva puta je bio direktor Čelika, od 1977. do 1979.godine, i od 2001. do 2003. godine. Danas je penzioner i uživa u društvu svojih prijatelja i sugrađana.

        «U penziji sam, svoje dane provodim dane u društvu porodice, sa unučadima i prijateljima. Pratim ova zbivanja koja se dešavaju oko mene, moje porodice, normalno pratim nogomet Travnik, Vitez i moj Čelik. Ja sam sada i veliki 'košarkaški stručnjak' jer mi unici vole košarku, a kćerka Sanja je bila i predsjednica kluba. Što pokazuje da na porodica ne može bez sporta.

        U nogometu ne mogu više raditi, godine su učinile svoje tako da ne pomišljam se baviti teškim pozivima. Ne volim kada Čelik gubi, kada nije sloga u klubu, jer volio bih da Čelik bude prvi, da izađe napokon u Evropu. Iako ima nekoliko ozbiljnih konkurenata, mislim da Čelik ima sve uslove da bude evropski tim. Titula prvaka bi nam zacijelila sve rane nakon ovih sušnih godina i svima bi nam donijela radost. Ko zna moguće je da ova sezona obraduje i mene, jer mislim da imamo sve, i ekipu i trenera i upravu, a to je teško posložiti u b-h uvjetima», ističe Renić.

        Za njega svi znaju, ali kao da neće da ga poslušaju i da se grad napokon opredijeli za vrhunski nogometni klub.

«Grad Zenica izgleda i ne zna šta ima, a ima stadion Bilino polje, stadion koji prosto nosi igrače. Pa, ja sigurno mogu reći gdje mi je najdraže bilo igrati zbog atmosfere, ali pitajte Barbareza, Spahića, Džeku, Misimovića, Pjanića, Salihamidžića, ... i ostale 'zmajeve' gdje vole igrati i zašto.

To vam je evropski sportski brend, na naše Bilino polje ljeti dolaze ekskurzije u posjete. Mladi vole i cijene ovaj stadion, ovaj travnjak, ovaj ambijent, i dobro je što direktor dozvoljava da djeca uđu na travnjak i osjete snagu Bilina polja. Mene je nosilo Bilino polje i danas sam njegov najveći fan, pogotova kada polete Zmajevi», kaže Alojz Renić.      

        Ostao je Rena sa svojim prijateljima i sa njima provodi dane, doduše razočaran je nekim pojedincima koji rade u nogometu, jer nemaju osjećaja za one koji su dali nešto Čeliku, zeničkom fudbalu, sportu..., ali nije to samo zenički specijalitet.  Grad Zenica voli svog Renu i od strane Sportskog saveza nagrađen je priznanjem za životno djelo u sportu, a ljudi mu pričinjavaju veliko zadovoljstvo druženjem.

 Velikan bio i ostao -  Alojz Renić „Losko“!

 (Enes Begičević)

 Losko danas uživa u sportu na svoj način prati mečeve naše nogometne reprezentacije, zatim u druženju sa sportskim prijateljima i redovan je na ljetnjem okupljanju sportskih asova na zeničkom stadionu Papirna, kada se prisjete onih kojih nema više i onih koji opravdano nisu mogli doći na jednodnevno okupljanje. Tada se odigra i utakmica između mladih i starih, ustvari svi koji igraju su «stari», ali ne prestari za sport.

Na ovim okupljanjima redovna je zenička sportska raja, okupe se znani i neznani, mala sportska Evrope. Legendarni Josip Lalić Joca, dođe iz Zagreba, zatim «iz Švice» košarkaški as Matan Rimac, Husnija Arapović, Hakija Bambur, rukometaš Edin Pojskić, zatim Tahir, Mate, Enes Bilan, Malkoč, Mirnes, Muta iz Madžarske, i mnogi drugi.

Članci o smrti Alojza Renića na Zenicablogu:

Umro Alojz Renić http://www.zenicablog.com/zenica/ljudi/item/21744-umro-alojz-reni%C4%87.html

Komemoracija http://www.zenicablog.com/zenica/ljudi/item/21761-komemoracija-alojzu-reni%C4%87u.html

 Sahrana http://www.zenicablog.com/zenica/ljudi/item/21767-sahranjen-alojz-reni%C4%87-losko.html