Sam put do „njihove“ kuće je užasan ali iskreno, kad sam prilazila kući nisam očekivala toliku neimaštinu. Na ulasku dočekala nas je žena izboranog ali nasmijanog lica. Poslije mi je bilo nevjerovatno da ta ista žena ima samo 39 godina. Kad smo ušli u kuću, osjetila se tolika hladnoća, a mala djevojčica sjedila je u čošku sečije. Njen pogled me sasjekao na ulasku. Mršavo, blijedo biće me sa strahom gledalo. Oči su se punile suzama. Sjeli smo a ta malena djevojčica me i dalje blijedo gledala. Pozvala sam je k sebi ali s puno nevjerice mi prišla a kako i ne bi za njenih 5 godina života se tri puta selila i svega se nagledala. Ni lutke obične nema da se kao dijete poigra. Esad Grebović nam je ukratko ispričao u kakvom su stanju, ali vjerujte da je i samo šutio – nama je sve bilo jasno. Ova porodica ima četvero djece: Medina (16 godina – kćerka iz prvog braka od majke Murade), Rahima (14 godina), sin Mirsad (11 godina) i malena Elvedina (5 godina). Ono što me najviše pogodilo je to da njihov sin od 11 godina ide da skuplja željezo. Zamislite svoje dijete koje ima samo 11 godina i koji pola dana provede skupljajući željezo a pola dana u školi, a noć provede u hladnoj kući. Ova porodica je bez struje već godinu dana. Zamislite jedan dan bez struje – a kamoli godinu dana. Obzirom da nemaju struju, oni nemaju ni frižider, ni električni šporet a da o TV i drugim tehnologijama da ne govorim. Kupatilo je također u užasnom stanju. Imaju 100 KM stipendije koje je dobila Medina od jedne fondacije kao odličan učenik. Kad sam izvadila stvari rekla sam evo stavite u frizider a oni svi u glas nemamo frizidera ali nije problem stavit ćemo u sobu – toliko je hladno kao da će je u frižideru. Usla sam u sobu kojoj Medina i Rahima spavaju – dok ne vidite ne možete ni povjerovati, nit' se lože drva nit' ima šporeta.
Kuća u kojoj žive nije njihova, a vlasnica kuće im ne dozvoljava da koriste zemlju što im onemogućava da se bave zemljoradnjom. Ostala sam zatečena. Osmijeh na licima te djece koja su već odrasla – tolika tuga na licu malene djevojčice. Na trenutak sam se zagledala u njeno lice i upitala je da li joj je hladno a njen odgovor je bio: Ne, nije mi hladno – ovako mi je uvijek. Taman. Pogledajte slike.Reći će vam više nego gomila mojih riječi koje su pisane s ogromnom tugom. Nisam im ništa mogla obećati,Nisam jer me strah bilo da ne ispunim. Možemo li im skupa obećati da će preživjeti ovu hladnoću? Da će ova djeca imati šta jesti? Da će se imati čime pokriti navečer kad legnu?.
Ukoliko im možete na bilo koji način pomoći: namirnicama, odjećom, obućom, kućnim potrepštinama, novcem – sve će im dobro doći kontaktirajte broj koji se nalazi na kraju teksta. Njihova želja je da imaju svoj dom, jedan topli kutak u kojem će provoditi ono vrijeme kad obave sve dužnosti. Otac Esad je dosta obolio, kičma, pluća pa mu njegova djeca pomažu da zarade za jedan obrok. Pokažimo svoju humanost prema ovoj djeci da spoznaju nešto ljepše u životu od tuge, gladi i hladnoće.
Piše: Irnesa T. – volonter Fondacije Pomozi.ba
Kontakt broj: 061 045 198
Facebook: Irnesa Ramić-Tahić
