Pucao je u sebe misleći na drugog.

 Dobra misao stalno izmiče, samo je pitanje – ko je prati?

 Čovjeka se može mrziti i idealistički.

 Bogu je, izgleda, bilo laše stvoriti svijet nego ga uništiti.

 Hoće li se naći Šampolion koji će dešifrovati hijeroglife naše nepismenosti?

 Ne vide se granice ljudske ograničenosti.

 Čovjek, oholi prosjak, uvijek ismijava svoje dobrotvore.

 Ne kukaj – uveseljavaš očajnike!

 Da nas je samo dvoje u ovoj koži – bilo bi mnogo lakše!

 Ono jeftino najskuplje nas košta.

 Razumijemo se dovoljno da se nikad nećemo razumijeti.

 Ecce homo... Bježi od njega!

 Neko ispisuje svoj život, neko drugi ga prepisuje.

 Ima ljudi kojima ne vjeruješ ni kad te lažu.

 Bojim se za ljude koji me više vole, nego što me mogu shvatiti.

 Čovjek je kopile Božije, mada mu je otac.

 Što više ulaziš unutra, prostori su sve širi.

 Bježanje od svijeta je najbolji način susreta s njim.

 Ženu koju voliš nastoj upoznati neki drugi put.

 Ne dozvoli ženi da vlada tobom, ali joj nastoj služiti.

 Ponekad se družimo s drugima iz čiste netrpeljivosti prema sebi.

 Ako ništa ne dobiješ, ipak ne reci si sve izgubio.

 Odstupite moralisti! Evo idu pošteni ljudi.

 Čovječe, šta radiš? Skupljam ožalošćenu porodicu.

 Ne volim svjedoke ni kad učinim veliku stvar.

 Priđi poljupcem – ošamariće te! Pljuni ga – klanjaće ti se!

 San bez buđenja neka ti vlastita smrt bude!

 A kad ostanu sami, i kradljivci vatre duvaju u svoju opržene prste.

 Da nije bilo Boga, Paskal ni jednu bogohulnu misao ne bi napisao.

 Budite asimetrični, da ne biste bili dvolični.

 Zemlja se okreće, brzo hodaj da sačuvaš mjesto!

 Slava mi ne treba, a ono što donosi – nije na odmet.

 Kako podnijeti ovu niskost, upita se čovjek sišavši sa drveta.

 Ubi me nostalgija za bliskim čovjekom.

 Budi bolji nego što jesi. Budi ono što si!

 Samo se mrtvac poistovjećuje sa svojom sjenom.

 Između dvije obale opredijeli se za – plivanje.

 Ima ljudi koje ne zaboravljam. Zbog velike žalosti što sam ih sreo.

 Ne dozvoli da ti unište ono što je tako prolazno.

 Sve moje molitve izrodile su se iz psovki.

 Boga smo izmislili da bismo negirali i sebe i njega.

 Nekim ljudima na koljenima su nikla stopala.

 Što više govorih, to više muka osta za mnom.

 Izgleda da će do pomirenja doći tek kada zločinac oprosti žrtvi.

 Znaš li se nasmijati svojoj nesreći, smijaćeš se cijeli život.

 Kemal Mahmutefendić

Kako napraviti gramatiku ćutanja

                                                                                           „Nema jezika bez prevare“

                                                                                                                Kalvino

   Kada autor golemog opusa, od skoro četrdeset knjiga proze, poezije, drama, putopisa, priča, učini, reklo bi se, žanrovski iskorak u svom dugogodišnjem bavljenju pisanom rječju, pa još ako se radi o aforizmu, šlagu na torti filozofije, onda se može govoriti o zrelosti autora i nekoj vrsti njegove intelektualne testamentarnosti. Tek sada postaje jasno da je ova rijetka vrsta sintetizovanog spoznajno-etičkog angažmana kroz kritičko i filozofsko promišljanje, bila nužno potrebna čitaocu u pronicanju misli Kemala Mahmutefendića. 

     Značenjska složenost, kao neizostavna mirođija ove petit delikatese, zatim slojevitost, elipsa, oneobičavanje i svojevrsna otkačenost rakursa, paradoks, nedorečenost, ironija na granici cinizma, groteska, hijazam, antiteza, emfaza, dakle pravo obilje semantičko-stilskih postupaka, fenomen je koji „malom tekstu daje veliku snagu“ (što reče antički dr. Galen o Hipokratovom aforizmu). Mnogi od najvećih filozofskih i književnih umova svijeta izmjerio je svoju zrelost zahtjevnom mjerom -  aforizmom. Bili su to, još od II vijeka stare ere: Juvenal, Lukilije, Tacit, pa u novije vrijeme Bekon, Paskal, Labrijer, La Rošfuko, Niče, Dekart, Gete... Ingenioznom, duhovitom Karlu Krausu zavidio je i sam Krleža.

  I na kraju, „poslednji ali ne i zadnji“, Jerži Lec, genijalni Poljak koji je postavio standarde i  čijim duhovnim bogatstvom su se nadahnjivali ( i još češće ga potkradali) mnogi, a on je i dalje ostajao bogat. 

 Zna se i da je naš nobelovac Ivo Andrić izuzetno poštovao aforizam kao formu koja najbolje sublimira svekoliko iskustvo i znanje ljudsko. Naravno, uz nužan lični pečat „etike i leksike“, čime se i sam, u poslednjim godinama života, napajao iz Geteove knjige aforizama. Na svaki maliciozan pokušaj ragovora o piscu i naciji, Andrić bi, kao ovlaš, citirao Getea: „Nema nacionalne umjetnosti i nacionalne nauke“, usput dodajući kako se radi o sentenci izrečenoj čitavih 100 godina prije pojave Hitlera.  

   Zajedničko svim ovim velikanima filozofsko/književno/etičke vertikale, po riječima dr. Esada Bajtala, naprosto je mentalni refleks na paradoksalni ustroj ljudskog svijeta, u kome nerijetko caruje ono nisko, blesavo i podljudsko, na koje aforističar, ne samo da ne pristaje, nego ga, u svom kritičkom odmjeravanju, neće i ne može da prećuti. Vjerovatno otuda potiče snažna, nesvjesna potreba brojnih pisaca da postanu dijelom duhovno/kritičkog kontinuuma naslijednika jansenističke misli, koja spaja stoičku filozofiju sa nastrožim hrišćanskim moralom i koja postavlja najviše moralne zahtjeve jer nema iluzija o ljudskoj prirodi.

   Na turbulentnoj ex jugoslovenskoj sceni još uvijek se igra tragikomedija tribala, čiji kraj je teško i naslutiti. Lice zla je sasvim obično te ga je, skoro pa nemoguće, prepoznati. U našem infantilnom društvu, koje je oduvijek bilo pod hipotekom viška istorije, kolektivni identitet sasvim legalno i legitimno vrši presuru nad pojedinačnim. Na najplodnijoj od svih, balkanskoj psihijatrijskoj „njivi“, vršljaju brojni sumnjivi autoriteti etičkog „viđenja“, tako da je ono što dominira domaćom nazovi-satirom, uglavno najjeftinije među prizemnim igrarijama duha. U skladu sa rečenim, a na izvjestan način i svodeći svoje, žanrovski slojevito, razuđeno i veoma opširno djelo, Mahmutefendić se okreće kratkoj, eliptičnoj formi aforizma uz, samo njemu svojstveno, programsko pitanje -  kako napraviti gramatiku šutnje? 

    U njegovim mnogobrojnim stihovima, pričama, čak i putopisu, neizbrojiva su mjesta lucidnih opservacija začinjenih onom finom, majstorski doziranom delicijom ironije, koja je, sa godinama autora, sve više prerastala u crnohumorno, najavljujući neminovno rađanje vrsnog aforističara. Za razliku od poluteške kategorije poezije, Kemal Mahmutefendić, kome inače savršeno odgovara definicija egzistencijalnog mislioca (aforističar po defaultu), uspješno se nosi sa teškom kategorijom satire, hranjenom pravim bogatstvom semantičko-stilskih instrumenata. Svoj kritički pogled na svijet hipokrizije autor je fokusirao na tabue i predrasude, glavne uzročnike sve dominantnije otuđenosti modernog čovjeka. Kako bi svijetu pokazao njegovo pravo lice, satirik u pjesniku priuštio je sebi zadovoljstvo i prokletstvo skidanja koprene sa konvencionalne svakodnevice, služeći se novim, originalnim tumačenjem -prevrednovanjem ustaljenih fraza i izreka, ovještalih izvornika ove rijetke književne vrste. A to lice Gorgone/zla, pohlepe, laži i svake druge obmane, moguće je doseći jedino zahvatanjem sa samog dna ljudskosti, čiju dubinu jedva da je zagrebao i sam veliki „dušebrižnik“ i purgator podsvijesti, Frojd. Snažna želja pred zidom neostvarenosti rađa frustraciju a time i sav njen nakot licemjerja, oholosti, mržnje, egoizma, podvale, sujete, mizantropije... 

  U pravoj poplavi aforističara kojima je jalova dovitljivost jedina vrlina, a koje je, ni krive ni dužne, proizvelo današnje smutno vrijeme, Kemal Mahmutefendić zalazi iza formalne logike jezika, uspješno pokazujući razliku između napisanog i onoga što bi pisac htio da kaže. Jedna od njegovih nezaobilaznih tehnika jeste i analitički pristup semantičkoj slojevitosti teksta, kojim aktivira metaforičko/simbolička sadejstva, nužna u rađanju novih značenja. Pretpojmovnom  teksta koji obrađuje, on nužno suprostavlja svoje pretpojmovno, kreirajući tako potpuno novu dvoznačnu realnost, kao još težu pretpostavljenu glavolomku.

    Gledajući život samo kao lošu dekoraciju, a budući poštovaocem učenja klasičnog filologa Bahtina, koji je govorio o sposobnosti pojmova za „metafizički ples“ kroz sagledavanje iz više uglova, Mahmutefendić, do skrivenih/mogućih značenja dolazi korišćenjem principa pažljivog filološkog iščitavanja, u kome svaki pojam ima svoj rodoslov, pretke i potomke, pobočne linije pamćenja, znanja i predskazivanja teksta, uglavnom zatrpanog naslagama svojevrsnog  glosara tuđica, kovanica, složenica i svih mogućih izama. Razobručiti takvo jezičko obilje a potom mu dati novu formu i smisao, mehanizam je kojim dobar satiričar skida koprenu sa a(moralnih) društvenih tabua, dekonstruiše ih, slovo po slovo, znak po znak, da bi iz pomenute, široko rasprostranjene negacije humanosti, promovisao afirmaciju potisnutih vrijednosti.

  Crnohumorne Mahmutefendićeve misli/presude, kao nožem odrezane, ne daju ni tračak nade malom čovjeku.Iza svake satiričareve rečenice, skoro kao dogma, stoji krivica postojanja. Predočenim redovima nesumnjivo provijava dijalektika krivice, a poruka koju autor šalje čisto je beznađe - Niko nije nevin!  

 Bojan Bogdanović