Predstava „Balkanski špijun u Sarajevu“ je estradno-komercijalnog karaktera, razbacuje se ideoloških simbolima i replikama ne bi li izazvala prepoznavanje, smijeh i niske strasti, bez ikakvog kritičkog ili dubljeg okvira. Posebno je problematično što su se „miješani brakovi“ izvrgli ruglu sa mnoštvo uvredljivim dosjetkih na račun djece iz miješanih brakova „ona ne zna šta je“, „ona nema obraza, to ti je iz miješanog braka“ . Sam brak između Sabahudina i Danice postavljen je kao nefunkcionalan gdje njihovo različito entičko često iskrsava u svađama (i to uvijek u odnosu Sabahudina prema Danici, hmmm). Sabahudin je oboljeli paranoik kojeg je vrijeme pregazilo. Živce liječi rakijom i neprestanim verbalnim nasiljem nad svojom suprugom. Kada ga policija pozove na informativan razgovor o njegovom podstanaru, mladom Sandžakliji Salemu, njegova paranoja se razgrana do ključne tačke kada uperenog pištolja u Salema, iskazuje sve svoje frustracije palom državom Jugoslavijom, i muslimanima i fundamentalistima, teroristima, koji preuzimaju do jučerašnji socijalistički tron. Njegove sumnje ostaju potpuno neutemeljene, a Salem dosljedan svojoj smirenosti i poštenosti, tako da taj stari komunistički krik protiv muslimana zapravo predstavljen kao dio Sabahudinove bolesti. Hmmm, imalo je petlje ovakav rasplet izvesti pred Tuzlacima/nkama! Nije ni čudo zašto je publika izlazila kao „malo pokisla“, a jedna djevojka je govorila „Ovaj mi kraj nešto nije dobar.“ Načelno, riječ je razvodnjenoj predstavi, ideološki promašenoj, punoj općih mjesta i uvredljivog humora.
To se pak ne može reći za predstavu „Gluha svadba“ Bosanskog narodnog pozorišta Zenica koja je ubjedljivo bila najbolje ostvarenje koje je publika mogla vidjeti ovih 21. Tuzlanskh pozorišnih dani. „Gluha svadba“ rađena je po motivima rumunskog filma ‘Nunta muta’ reditelja Horatiua Malaelea i scenarista Adriana Lustiga i H. Malaelea, a prilagodbu je radio Hasan Džafić, a režiju potpisuje Lajla Kaikčija.
Smještena u vrijeme Staljina, priča je o običnim, prosječnim seljacima/kama, različitih generacija, okupljenih oko velikog događaja u selu: vječanja mladog zaljubljenog para. Snažnog kritičkog okvira totalitarnog sistema koji polaže pravo na život i smrt njegovih podanika/ca, predstava odlično funkcionira kao cjelina u kojoj su spojeni bezazleni humor i traumatična dramatizacija koja ostavlja publiku da promišlja o realnosti u kojoj naš život može ovisiti o niti ako damo povjerenje komunističkom-militarističkom totalizmu. Smrt Staljina je indikativan, jer označava kraj ne samo njegove vladavine, nego i čitave jedne generacije, upravo zbog toga predstava se morala završiti smrću svih, osim dvoje djece na kojima je stvaraju novu povijest. Motiv izopćene djevojke u bijeloj haljini koja u sredini predstave proriče tragičan kraj, šlag je na torti, tako da njihova smrt nije samo kazna za mirno sudjelovanje u režimu, nego i nepravdu koje je selo počinilo prema nevinoj, najranjivijoj seljanki. Bosansko narodno pozirište Zenica nas je naučilo da se može kad se hoće, i time zasjenilo tri predstave rađene po tekstu Branislava Nušića, koje nisu ponudile ništa novo, osim dosadnog miljea udžbeničke predstave.
Nadajmo se da će Narodno pozorište Tuzla opravdati ogromnu posjećenost i u budućnosti više raditi da Tuzlacima/nkama ponude dobar sadržaj kojeg su sasvim izvjesno željni/e.
