Kurvo Europo, dozvoli mi da ti uputim ovih nekoliko riječi od kojih te zasigurno neće zaboliti tvoja nafrakana glava obraza natrackanih i mozga koji emituje svoje posljednje impulse suvislosti i samopoštovanja.

Kurvo – tako te nazvah, a istovremeno mislim kako ti dadoh čak pohvalan atribut koji si već odavno izlizala u svojim stoljećima poroka i samoživosti, koje nazivaš progresom i civilizacijom.

Nakazo od elektroda i prezervativa, kreaturo od stakla i plastike, izduvnih gasova i premijera, zgnječenih riječi i migova, diplomatije i švercera, dividendi i akcija, metroa i klošara, kazališta i bordela, palata pravde i pisoara...vidiš li još išta svojim očima od smoga, čuješ li još išta od kaosa, srcem osjetiš li svojim krtim, osušenim, u san bez buđenja potonulim?

Europo, ime ti postade ružno, podsjeća na vrišteću reklamu na ponoćnom motelu u kome se dešava ubojstvo kuhinjskim nožem, otrovnim gasom ili gušenjem u izmetu.

Europo, ni za snošaj više nisi, bilo u kom položaju, o bilo kojoj seksualnoj tehnici da se radi.

Niti za ubiti, niti za pljunuti, niti za jedan najobičniji šamar više nisi. Zašto li si?

Recimo, nema te.

A ipak, ipak si nekakva ljigava masa koja iz leša se cijedi. Ipak se braniš, kurvešino, nekim svojim uzdahom, kao stara, izraubovana ženska mašina kad svršava škripećih šarafa, škljocajućih zuba i bangavih nogu u vrelom blatu hotelskog kreveta. Ipak glumiš svojim ispucalim licem, krtim, trulom ocaklinom, svoju izvježbanu diplomatsku gestu, crvenu i zajapurenu kao usrana majmunska guzica.

Tvoja ljubav „za umjetnošću“? Podsjeća to na maženje klitorisa konjskim kopitom. Tvoji impresionizmi i tvoji Rembrandti, tvoj Renoir i tvoj Gaudi, tvoji Pompidu-centri i tvoji Heidelberzi, tvoj Oksford i tvoji Louvri, Reimsovi i Chartri, tvoji Notre Damovi, tvoje galerije i tvoje aukcije, opere tvoje i soareje, tvoji Picassoi, ludi Daliji, van Ghogovi, tvoji Gallimardovi i tvoji Nobeli – sve je to pičkin dim naspram samo jednoj jedinoj šumici kroz čije treperavo lišće prosijava sunce u proljetni dan rođeno.

Što je tvoj Rodin, tvoj Henry Moor pred jednom drhtećom njuškicom u travi poškropljenom cvijećem. Huk vodopada jednog preko stijenja u mahovinu zaraslog oratorijum je nebeski za sve tvoje Hendelove, sve tvoje Bachove i bog te pita koje sve ne crkvene miševe iz kojih bije trula memla tamjana i laži o bogu jebivjetru, koji onakav, kakvog ga izmisliše, ni dva koračaja ne bi uspio napraviti ovom tvrdom, širokom a zanosnom zemljom koja se ne dâ prevariti, kamoli posvojiti, jeftinim formulama ludih proroka i još luđih njihovih sljedbenika.

Europo – kojoj se iz krpenog tijela prosipa sitna, otrovna strugotina taštine i laži, bez kojih u tebi nema nijednog spomenika tzv. slobode i simbola tzv. slavne prošlosti – Europo, htio bih ti pronjakati i ovo posljednje – u vjetar svakako – zbog čega sam bio ovako i „grub“ i „nekulturan“ prema tebi, malaksala frajlo lipsalih gradova, frajlice umornih nogu, ohlađenog trbuha, uvehnulih sisa, uspaničenog mozga, duše najviše dušmanske prema samoj sebi.

Za sve to razlog je samo jedan – Bosna. Je li ti poznato to ime? Znadeš li koliko je krvav i žalostan taj razlog?

Ne, ne vapim za pomoć – znao sam unaprijed da ćeš, niska i trula, kakva si, to pomislit – toj djeci, tim ženama, starcima uplakanim, tom zgnječenom mesu koje u bolu na Boga vapi (Boga koga nema; čak i laž kako ga ima bestragom nestade).

Ne za pomoć – pošto za pomoć više sposobna nisi, a i za nas kao da je već suviše kasno – već jedno jedino što želim, droljo, za tebe nek bude ovo –

Da budeš darovana istim vatrenim žigom po goloj koži, žigom što boli i dalje i dublje i od života, i to što gore, i to što prije, gradovi nek ti gore, nebo nad njima, zemlja ispod, pepeo pakleni nek sunce zakloni. Možebit da ćeš tek tada nekako iskupiti svoju dušu, svakako ako je išta ostalo od nje.

A naša Bosna neka ti – svojim iskustvom – jedina pomoć i moguća utjeha u Paklu tada bude!

Europo, silovana svojom ohološću – izvini, moralo se reći.

Güssing, prvi dan proljeća, 1993.